Pomoc! depresija i anksioznost

[colito]

[media]link[/media]

HAHAHAHAHAHA
Na komican nacin lepo objasnjeno.

[malva sylvestirs]

Hmmm slažem se sa petrovićem u tome da treba fizički raditi i raditi nešto smisleno, gdje se postiže rezultat...ali mislim da to ne pali kod svih ipak.. imam neke prijatelje koji su i nabavili psa, i rade dosta, ali opet je tu ta depresija koja ostaje i zbog koje nastavljau uzimat te antidepresive. Mislim da je generalni problem nezainteresiranost i nedostatak radoznalosti... što god se danas ljudima da u ruke, da rade, čitaju, gledaju, slušaju, svejedno, dosta puta je reakcija : meh. Kao, sve za što se čovjek može zanimati je dostupno na dohvat ruke danas pa samim time nije više zanimljivo... nemam pojma. Fali neke iskrene zainteresiranosti i koncentracije za to što čovjeka zanima, i naravno, neke jednostavnosti i prostosti.. podnošljive lakoće življenja haha

[malva sylvestirs]

Zašto sam uopće došla na ovu temu... zato što ja u zadnje vrijeme imam neke misli koje prije nisam imala, ali ne znam gdje bi to svrstala i trebam li uopće haha nije depresija, možda neka vrsta anksioznosti.. uglavnom, kad neko nešto spomene da ide negdje, ili pročitam neku vijest, neku crnu kroniku, odma mi na pamet padaju crni scenariji, da je to neko koga znam, da se osobi koja negdje ide može tamo svašta dogoditi, da treba bit na oprezu, kako ću joj reći da uzme nešto za samoobranu a da ne zvučim kao čisti paranoik? možda jesam postala paranoik? odakle ovi scenariji neke babe u mojoj mladoj glavi? haha ... ne znam, zajeban je taj mozak kako lako podliježe vanjskim utjecajima i kako je zapravo labilan..zašto sami sebe sputavamo i čemu taj strah koji uglavnom nema smisla

[Spunk]

...ne znam, zajeban je taj mozak kako lako podliježe vanjskim utjecajima i kako je zapravo labilan..zašto sami sebe sputavamo i čemu taj strah koji uglavnom nema smisla

Lako podliježe zato što je lavovski dio posla odrađen ranije.
Podlogu za strah smo primali cjepivima od najranije dobi. A nazajebanije i najdeblje igle zabija familija. Škola, mediji, crkva... su otrovni, ali što familija utjera... A kad shvatiš to već si devastiran i moraš uzeti najveći mlat i razbiti se do kraja. I pitanje je koliko dobro se sastaviš poslje...
Ma nabijem ih na ...
Ovo bi moglo ići u temu Ispraznite se, eksplodirajte...

[Sandoval]

I sam sam bio i još uvijek sam u istoj situaciji. Moja depra ili koje je to već stanje nije organske prirode. Dosta sam izgubljen u životu i imam širok dijapazon hobija, ali problem je što se nijednom ne dajem potpuno već svakom pomalo. Mislim da na taj način pokušavam nadomjestiti svu prazninu koju osjećam. Podosta sam svjestan sebe i činjenice zašto su neke stvari kakve jesu. To je možda dobro za početi radikalnu promjenu na sebi, ali vjerujte da nije ugodno biti često samo svjestan i to pri obavljanju banalnih stvari i tražiti u njima neki smisao. Obična šetnja do trgovine i samosvjesnost svakog koraka, razmišljanje vidi li se na meni kako se zapravo iznutra osjećam, namještanje na ovu stranu, onu... Zadnjih nekoliko godina sam se pogubio i utjehu sam tražio u svemu po malo kako sam gore napisao. Sve ono što zapravo jesam JA leži negdje duboko u meni i ja se s tim ne mogu povezati. Kad me čovjek vidi iz vana rekao bi da sam uvijek nasmijan, vedar, čak sam došao u situaciju da se osjećam užasno i na poslu mi žena govori "nastavi se smijati"... Usamljen sam strašno i ne mogu nikako izbaciti to što je ego stvarao godinama kako bi se zaštitio i prilagodio svijetu, kako bi uvijek ostao naizgled jak i što savršeniji. Imao sam ego death iskustvo, ali ne na gljivama nego u izolaciji (90% dana sam provodio sam) nakon sličnog stanja u kojem sam sada. Naravno da je puno sporiji proces, ali jako je intenzivno, nelagodno i na kraju oslobađajuće, katarza. Bio sam preneiskusan i nisam znao što to predstavlja, samo sam koristio taj high osjećaj novoga sebe i nakon pola godine prilikom životnih promjena došao na staro. Sa malim usponima i padovima i danas sam u tom stanju bunila. Znam da se trebam negdje pokrenuti, ali ne čujem svoje unutarnje JA. Teško otpustam i prihvaćam gubitke, dosta je toga u meni što je odavno prošlo, a krhki ego drzi i dalje. Autoru pošta bi samo preporučio da se hvata u koštac sa svim osjećajima i neka ne gubi sebe, neka ne bude grub prema sebi i neka se oslanja na ljude koji su bezuvjetno uz njega. Izdaja i gubitak povjerenja od osobe koja ti oslonac dok si u takvom stanju su nešto jako ružno i teško. I porices neko vrijeme da je sve ok, ali ne znaš da ne možeš nastaviti svako jutro buditi se bunovan, jesti bez užitka, izbjegavati ljudske kontakte (a s druge strane zudis za nekim tko će umanjiti tu bol). A onda sam, bez povjerenja prema sebi treba naći izlaz. Treba smoci snage za otpustiti sve što godinama stoji da se to tvoje unutarnje ja osjeća što sigurnije u svakoj situaciji u kojoj se naslo. Od malog panicnog napadaja u zatvorenoj prostoriji do očajničkih poteza i vjerovanju da nas može usrećiti netko drugi. Možda je i to moguće uz puno iskrenosti i razumijevanja od samog početka...

Inače, ja još uvijek nisam uzeo prvu mikrodozu, a čeka me spremna...

[Spunk]

Brate, uzmi je.
Sama po sebi mikrodoza nije ništa spektakularno, možda budeš i razočaran, ali kumulativno je dovoljna da sam počmeš raditi promjene. Ti, ne gljive
Ziheraški pristup ti nema što dati, osim da se i dalje vrtiš u svojim zavrzlamama. Koji će ti to k...?
A teoretski(neka luda teorija za koju se kladim svojim životom da se neće dogoditi), i da ti počme izlaziti močvara iz podsvijesti...- pa što? Neka izađe, ko joj jebe m...
Skupi muda i pojedi to... iako ti muda ni ne trebaju za popiti čaj od kamilice
Drži se i kreni


Edit
Govorim ti ovako jar sam imam sjebanu historiju. Gadnu, potisnutu...

[AstroFaer]

Pošto sam naletio na ovu temu ,volio bih izbaciti iz sebe svoja osječanja i tegobe koje sam prolazio citavog zivota,u nadi da ce i nekom drugom mozda pomoci ili ce se pronaci u tome.Nije ništa toliko crno.

Naime čisti izvor moje Rane Depresije,generalne i Socijalne anskioznosti je činjenica da sam otkad sam imao 13-14 godina jednostavno počeo razmišljati u potpunom drugom smjeru od ljudi skojim sam bio uvijek okružen.Počele su nadilaziti te misli i osječaji koje tada nisam uopče razumio,neki bih to danas nazvali 'Buđenjem Svjesnosti' u biti kako god to zvao,bilo je jako jako teško razdoblje ako ne i najgore razdoblje u mom cjelom zivotu.S obzirom da sam tek išao još u osnovnu školu i tada pao po prvi puta 7 razred osnovne,sve se još samo pogoršalo.Do svoje 13te,14te godine nisam imao potrebu se izolirati pošto sam se koliko toliko uklapao u društvo i taj sistem prema kojem su svi funkcionirali.Da bi sve još bilo gore,roditelji i svi ostali su mislili da ja uživam izbjegavati školu i druge ljude,i kako sam to samo radio da bih "naškodio" roditeljima i drugima.Ali s nekim 'Razlogom' sam se počeo interesirati za ajmo reči Izvanzemaljske stvari,počeo sam osječati da nešta se dešava samnom što se smatra jako čudnim i mogu reči ludim kad ljudi razmišljaju na taj način.Počeo sam osječati da nešta u meni mi konstantno govori da postoji puno više od onoga što su me učili,i što su mi prikazivali,od roditelja,učitelja i cjelog sistema.

Osječao sam nešta posebno u sebi,nešta što mi nikada pa čak ni sada nije davalo mira u meni da se fokusiram na ovozemljaske 'Gluposti' poput školskog sistema i nebitnih životnih stavki prema kojem su se večina ljudi uvijek fokusirali.Puno toga mi nije imalo smisla,kako se ljudi ponašaju i zašto,zašto nitko drugi ne vidi ove stvari koje ja vidim,zašto ih nitko drugi oko mene ne primječuje.Kako se to sve razvijalo,i kako sam ja došao do nekih svojih 16,17 godina postao sam potpuno "lud" čak jedno duže vrijeme sam stvarno počeo i vjerovati da sam zaista poludio i da mi nema pomoći.Bilo je trenutaka kada sam htio to sve okončati,jer nisam vidio drugi izlaz.Kada god bih pokušao iznjeti ono što se dogadja u meni,ispao bih lud,ili bih me se pitalo dali zelim ici kod psihijatra.Sa sigurnošču mogu reči da me je cjelog života nešta štitilo od toga da me se "ugasi" putem psihijatrije,ili da okončam ovo sve što sam prolazio,ili da me sse učini ludim zbog načina na koji ja razmisljam i gledam ovaj zivot i svijet oko sebe.Što je za mene bio čisti pakao,kad bih me netko pitao dali pakao postoji,sada bih im sa sigurnošču rekao da jedan jedini pakao koji mozes proziviti je ovdje na ovoj planeti,u svojoj 'sopstvenoj' glavi.

Kako sam išao u srednju školu,ni to iskreno nije dugo trajalo.Počeo sam razvijati "Crippling" socijalnu anksioznost do razine da nisam više uopče išao u školu nego radje stajao ispred zgrada sam,skrivajuči se da me netko ne vidi,čekajuči da sati završe kako bih došao kuči i pravio se da je sve u redu.Nedugo nakon toga svega sam napustio školu zauvijek.Nakon svega toga sam počeo se maksimalno izolirati i okreniti mom vjerovanju i tim osječajima,nešta mi je govorilo u meni da se sve to moralo dogadjati sa razlogom,koliko god crno i odvratno izgledalo i bilo za proziviti,moralo je biti nešta pozitivno što se skriva u tome.Očito sam morao doči do te destruktivne faze,kako bih sve počeo "ispočetka",kako bih se okrenio samome sebi,i počeo otkrivati istinu iza onoga što me je držalo cjeloga života.Tokom dugo vremena u izolaciji i samoči,sam imao to nešto pored sebe,što mi je davalo nadu da nastavim dalje,što mi je pokazivalo kroz snove i osječaje da se sve dogodilo sa razlogom i da to nešto 'Višlje' 'Magičnije' od ovoga svijeta zaista postoji,i da sam iz tog mjesta i došao ovdje.Odlazio sam na ta 'Magična' mjesta,i vračao se sa samo još više vjere,počeo sam shvačati da sve što mi se dogodilo me zapravo samo učinilo još jačim i spremnijim,kako bih odradio svoju "misiju" na ovoj zemlji na ovoj planeti,i kako bih pomogao drugima da se izvuku iz svog vlastitog pakla,limitacije uma i kulturnog programa kojeg smo svi nasljedili čim smo se inkarnirali na ovu zemlju.


Poanta moje priče,ukratko ako se moze reci da je uopce ukratko ,je da zaista sve loše i pozitivno što prolazimo,se dešava isključivo za nas ,a ne protiv nas.Koliko god crno u tom trenutku se to činilo,i koliko god mislili da mi to nemozemo pobjediti,svaki put dokazujemo suprotno!!Ta mjesta,ta magična mjesta,i ta "biča svjetlosti" iako ih svi ne vidimo svojim očima,i ne priznajemo njihovo postojanje nekada,uvijek su me vodila prema naprijed,drzala mi vjeru i davale mi snagu da nastaivm svoj put na ovozemaljskog kugli.Zato vas sve molim iz dubine svoga srca i svime onim što ja zaista jesam,da nikada ne gubite vjeru,jer ta magična mjesta su naši domovi,to su mjesta koje nas čine onime što mi zaista jesmo izvan ovozemljaskog tijela',kada ovo sve prodje,i kada završimo svoje misije,nastavičemo sa smiješkom,i čistom ljubavlju i veseljem u dimenzije svjetlosti i ljubavi,veselja,sreče,plesa i blagostanja!!I vječno čemo putovati zajedno,smijuči se ovim iskustvima,koje če nas samo još više učini boljim i zahvalnijim dušama!!!


Puno ljubavi i svijetla želim svima,i nadam se da če se barem netko od vas pronači u mojoj priči,i shvatiti da se sve isplati bez obzira kako mi to u odredjenim trenucima gledali,uskoro čemo znati zašto se sve isplatilo!!!Volio bih jednog dana upoznati neke od vas,pošto u svom "stvarnom" životu nisam dosada još imao priliku proči neka pozitivna životna iskustva,sve sam večinom prolazio sam,nego sa ljudima sličnog razmišljanja i vjerovanja,ali kako se kaže ,moraš pustiti krive ljude iz svog života,i biti spreman da budeš sam dok ne naidje tvoje istinsko 'Pleme'!!Idite u miru,jači nego ikad,bez straha od smrti,jer to je samo novi početak,put prema još magičnijim Mjestima!!!!

PS:Tek prije par dana sam počeo sa Mikro doziranjem,i shvatio koliko sam zahvalan na tome,na svim tim biljkama i gljivama koje mi daju prostora da budem ono što jesam,sva moja prijašnja iskustva su isključivo proizašla iz mog "Normalnog" života.A Šta me tek čeka,stvara leptire u meni !!

[malva sylvestirs]

Drago mi je da vidis svijetlo na kraju tunela, mnogi ne vide..neki ne vide ni da su u tunelu pa misle da je sve super. Blagoslov je vidjeti novu priliku u mracnim vremenima. Svaka cast, samo hrabro