Piše Dr. Rick Strassman (iz prvog poglavlja knjige DMT: Duhovna molekula)
Psihodelici izazivaju svoje učinke kompleksnim spajanjem triju faktora: dispozicije, okruženja i droge.
Dispozicija je naš vlastiti ustroj, kako dugoročni tako i trenutni. To je naša prošlost, naša sadašnjost i naša potencijalna budućnost; naše sklonosti, ideje, navike i osjećaji. Dispozicija također ukljućuje naše tijelo i mozak.
Psihodelično iskustvo također ovisi o okruženju: o tome tko ili što je ili nije u našoj neposrednoj blizini; okolišu u kojem se nalazimo, bilo prirodnom ili zatvorenom; kvaliteti zvuka i ambijentalnih zvukova oko nas i tako dalje. U okruženju također ima uloga dispozicija onoga tko je s nama dok uzimamo drogu, je li prijatelj ili znanac, opušten ili napet, vodič koji daje podršku ili znanstvenik koji istaržuje.
Zatim je tu droga.
Prije svega, kako ćemo ju zvati? Čak među istraživačima nema puno slaganja oko tog ključnog pitanja. Neki čak i ne koriste riječ droga, i daju prednost nazivima molekula, spoj, sredstvo, lijek ili sakrament.
Čak i ako ju pristanemo zvati droga, pogledajmo koliko različitih imena ima:
- halucinogen (izaziva halucinacije)
- enteogen (stvara božanstvo)
- mistikomimetik (oponaša mistična stanja)
- oneirogen (izaziva snove)
- fanerotim (izaziva vidljive osjećaje)
- fantastikant (stimulira fantaziju)
- psihodisleptik (remeti um)
- psihotomimetik i psihotogen (oponaša odnosno izaziva psihoze)
- psihotoksin i shizotoksin (otrov koji uzrokuje psihozu odnosno shizofreniju).
Ovo posvećivanje pažnje imenu nije trivijalnost. Kad bi se svi slagali oko toga što psihodelik jest ili što čini, svakako ne bi postojalo toliko riječi za istu drogu. Mnoštvo etiketa odraz je duboko ukorijenjene i aktualne debate o psihodeličnim drogama i njihovim efektima.
Znanstvenici rijetko priznaju da je važno kako zovu psihodelike, iako znaju koliko snažno očekivanja utječu na djelovanje lijeka. Svi studenti psihologije to nauče na svojim uvodnim predavanjima iz pregleda prekretničkih studija objavljenih 1960- ih. U tim je eksperimentima dobrovoljcima ubrizgavan adrenalin, hormon "borbe ili bijega", pod različitim sklopovima očekivanja. Adrenalin je izazivao mirno i opušteno stanje kod dobrovoljaca kojima je rečeno da primaju sedativ.
Ako im je rečeno da eksperimentalni lijek djeluje stimulativno, dobrovoljci su osjećali uobičajenu tjeskobu i energiju.
Stoga, naziv kojim zovemo drogu koju uzimamo ili dajemo utječe na naša očekivanja o tome kako će droga djelovati. To ujedno modificira i same učinke i način na koji ih interpretiramo i prema njima se odnosimo. Ni kod kojeg drugog lijeka ime nema tako moćno djelovanje na reakcije koje lijek izaziva kao kod psihodelika, budući da oni snažno uvećavaju našu sugestibilnost.
Osim toga kako zovemo same psihodelike, nazivi koje koristimo za ljude uključene u njihovu upotrebu također utječu na dispoziciju i okruženje, a time i reakciju na drogu.
Kao oni koji uzimaju drogu, jesmo li istraživački subjekti ili dobrovoljci? Klijenti ili celebranti? Kao oni koji ih daju, jesmo li vodiči, pazitelji ili istraživači? Šamani ili znanstvenici?
Isprobajte ovu mentalnu vježbu:
Razmislite kako bi ste se mogli radovati danu kada ćete kao " istraživački subjekt" biti pod utjecajem "psihotomimetičkog sredstva".
Zatim razmislite kako biste se osjećali u svojoj ulozi "celebranta" u "ceremoniji" koja uključuje "eneteogeni sakrament"?
Kakko bi ti različiti konteksti utjecali na vašu interpretaciju halucinacija i intenzivnih promjena raspoloženja koje stvara droga? Biste li "poludjeli" ili biste imali "iskustvo prosvjetljenja?"
Da dajete psihodelike, kakve tipove ponašanja biste očekivali kod svog istraživačkog subjekta, a kakve vrste biste ignorirali? To bi u velikoj mjeri ovisilo o tome dajete li "shizotonik" ili "fantastikant". Mogli biste ohrabrivati "izvantjelesno iskustvo" u "šamanskom" kontekstu, ali i prekinuti iste efekte davanjem antipsihotičnog protulijeka u "psihotomimetičkom" kontekstu.
Halucinogen je najčešći medicinski naziv za psihodelične droge koji naglašava opažajne, uglavnom vizualne efekte ovih droga. Međutim, iako su opažajni efekti psihodelika uobičajeni to nisu jednaki efekti, niti su nužno najcjenjeniji. Vizije bi zapravo mogle biti samo odvlačenje pozornosti od traženijih svojstava iskustva kao što su intenzivna euforija, duboki intelektualni ili duhovni uvidi i nestajanje fizičke granice tijela.
Meni je draži naziv psihodelik, ili onaj koji manifestira um, od halucinogen.
Psihodelici vam pokazuju što vam je u umu i naumu, one podsvjesne misli i osjećaji koji su skriveni, zataškani, zaboravljeni, van pogleda, možda čak potpuno neočekivani, ali usprkos tome neizbježno pristuni. Ovisno o dispoziciji i okruženju, ista droga u istoj dozi može izazvati potpuno različite reakcije kod iste osobe. Jednog dana dogodit će se vrlo malo; drugog dana- polijećete do neba, puni ekstatićnih otkrića i uvida; sljedeći put se borite s užasavajućom noćnom morom. Opća priroda psihodelika, naziva široko otvorenog za interpretaciju, odgovara tim učincima. Izraz psihodeličan dobio je i vlastiti kulturni život. Sad se može odnositi na određeni stil umjetnosti, odjevanja ili čak na posebno intenzivan sklop okolnosti.
Kada se radi o racionalnoj raspravi o drogama psihodeličan također budi snažne emocije povezane s 1960-ima i konflikte oko nevezanih političkih i socioloških pitanja. Mnogima od nas danas na pamet pada "kontrakultura", "buntovno", "liberalno" ili "ljevičarsko" kada se susretnemo s nazivom "psihodelik". Međutim, riskirat ću i koristiti ga u ovom tekstu. Smatram da je to najbolji naziv koji imamo. Nadam se da neću uvrijediti nikoga tko tu riječ smatra neugodnom.
Bez obzira kako ih zvali, većina nas se slaže da su psihodelične droge fizičke, kemijeske stvari. Na toj najosnovnijoj razini možemo početi razumijevati što su one i što rade. Skice koje prate sljedeće opise prikazuju kemijsku strukturu raznih psihodeličnih spojeva. Kugle predastavljaju atome, od kojih je najčešći ugljik, koji nije označen. "N" označava dušik, "P" fosfor, a "O" kisik. Brojni atomi vodika povezani su s drugim atomima u molekulama; međutim, oni su toliko brojni da bi nepotrebno pretrpali skice, pa ih ovdje nisam uljučio.
Postoje dvije glavne kemijeske obitelji psihodeličnih droga: Fenetilamini i Triptamini.
Fenetilamini su izrađeni oko "matičnog spoja" fenetilamina.

Najpoznatiji fenetilamin je meskalin koji se dobiva iz kaktusa pejotla s američkog jugozapada.

Još jedan poznati fenetilamin je MDMA ili "ecstasy"

Druga glavna kemijska obitelj psihodeličnih droga su triptamini. Svi imaju jezgru- osnovni građevni blok- od triptamina. triptamin je derivat triptofana, aminokiseline pristune u našoj prehrani.

Serotonin je triptamin točnije, 5- hidroksi- triptamin ali nije psihodelik. Sadrži jedan atom kisika više od triptamina.

DMT je također triptamin i najjednostavnij psihodelik. Jednostavno dodajte dvije metilne grupe molekuli triptamina i rezultat je "di-metil-triptamin": DMT

"Predak" svih modernih psihodelika, LSD, sadrži triptaminsku jezgru, kao što je sadrži i ibogain, afrički psihodelik s razvikanim svojstvom suzbijanja ovisnosti.


Jedan od najpoznatijih triptaminskih psihodelika je psilocibin, aktivni sastojak "čarobnih/magičnih gljiva".

Kad se te gljive progutaju tijelo uklanja atom fosfora iz psilocibina, pretvarajući ga u psilocin.

Psilocin se od DMT-a razlikuje samo po jednom kisiku. Psilocibin/psilocin volim smatrati "oralno aktivnim DMT-om".
Još jedan važan triptamin je 5-metoksi-DMT ili 5-MeO-DMT. Od DMT-a se razlikuje po samo jednoj dodatnoj metil-grup i jednom kisiku.

Mnoge biljke, gljive i životinje koje sadrže DMT također sadrže 5-MeO-DMT. Kao i kod DMT-a, oni koji koriste 5-MeO-DMT, obično ga puše.
Uz svoju kemijsku strukturu psihodelici također imaju aktivnost. Tu kemija postaje farmakologija, proučavanje djelovanje lijekova.
Jedan od načina da se opiše aktivnost psihodelika je brzina njihovog djelovanja i dužina njihovog trajanja.
Efekti DMT-a i 5-MeO- DMT-a javljaju se izvanredno brzo i traju kratko. Mi smo DMT davali kroz venu, dakle intravenozno, i u tom slučaju dobrovoljci bi ga počeli osjećati nakon nekoliko otkucaja srca. Pod najjačim utjecajem bili su nakon 1 do 2 minute, a ankon 20 do 30 min bili su "opet normalni".
LSD, meskalin i ibogain imaju duže djelovanje. Efekti LSD-a i meskalina mogu trajati 12 sati a ibogain do 24 sata. Efekti psilocibina nešto su kraći; javljaju se unutar 30 minuta i traju od 4 do 6 sati.
Još jedan temeljni aspekt farmakologije je "mehanizam djelovanja" odnosno način na koji droge utječu na aktivnost mozga. To je ključno jer upravo mijenjanjem moždanih funkcija psihodelici mjenjaju svijest.
najraniji psihofarmakološki eksperimenti na ljudima i životinjama sugerirali su da LSD, meskalin, DMT i druge psihodelične droge primarno djeluju na serotoninski sustav mozga. Istraživanja na životinjama, za razliku od onih na ljudima, nastavljena su tijekom posljednjih trideset godina i pouzdano su potvrdila ključnu ulogu tog neurotransmitera.
Serotonin već desetljećima vlada kao kralj neurotransmitera, te nema puno znakova da bi se to moglo promijeniti. Svi novi, sigurniji lijekovi imaju jedinstvene učinke na serotonin. Nova generacija antidepresiva, od kojih najslavniji Prozac, također na specifičan način mijenjaju funkciju ovog neurostransmitera.
Danas vjerujemo da psihodelici u nekim slučajevima oponašaju djelovanje serotonina, dok ga u drugim slučajevima blokiraju. Istraživači se sada bave utvrđivanjem na koje se od dvadesetak različitih tipova serotoninskih receptora vežu psihodelici. Ta višestruka mjesta spajanja za serotonin nalaze se u visokim koncentracijama na živčanim stanicama u područjima mozga koja reguliraju brojne važne psihološke i tjelesne procese: kardiovaskularnu, hormonsku i temperaturnu regulaciju, kao i kontrolu spavanja, hranjenja, raspoloženja, opažanja i motorike.
Mislim da je sada sve puno jasnije
