Hm, zbog godina prijatelja imam iz svih faza života.
Prijatelja na koje bih se mogao osloniti, koji bi bili spremni uskočiti kada bi mi pomoć trebala,... -a to su svi oni koje smatram prijateljima, jer su mi takvi ljudi uvjek bili dragi i zato sam ostao prijatelj s njima.
Malo je od tih prijatelja, iako ih smatram za dobre ljude i u njima vidim sve vrline koje mogu u danom trenu vidjeti, zapravo ljudi sa kojima ja mogu podjeliti svoja uvjerenja, sa kojima mogu podjeliti svoje interese, i možda i vrijeme.
Sa nekima mi je čak postalo naporno popiti i kavu (ali ponavljam, jako su to dobri ljudi).
I nije problem u njima, problem je u meni, neke su mi teme počele biti previše naporne, neke previše sumorne a neke previše dosadne.
Iako su to prijatelji koj su po godinama većinom moja generacija, svako je od njih pojedino u različitoj fazi života. Neki su sada u usponu karijere, na špici. Nekima je brak na začetku i prinova u obitelji. Svakome je od njih trenutni život tema koja im je zanimljiva, tema razgovora. Ja sam u fazi duhovne potrage, ja tražim pitanja na odgovore i odgovore na pitanja.
I znam da su im moje teme naporne, ne mogu ni shvatiti jer trenutno ne razmišljaju o tome. Kad budu, više se neće ni sjećati da sam im ja o tome pričao pred koju godinu.
Tako da zapravo bez moje

, bio bi više manje sam.
Nisam usamljen. No ipak nemam s kime podjeliti svoje misli, ideje, razmišljanja, poglede na život......
Šalji dalje, isto pitanje?