Najljepše pripovijetke svijeta
Postano: 01.12.2020, 00:50
Evo jedna od meni najdražih. Hermann Hesse: Pod starim suncem (In der alten Sonne) (1914.)
https://docdro.id/9bCyIvH
"S proljeća ili ljeta, čak i u ranu jesen kada je dan blag, a ugodna, umjerena toplina boravak u prirodi čini pravim užitkom, pretjerano zakrivljena, polukružna krivina na Aupacherskom putu ispred posljednjih visoko smještenih gradskih kuća, predivno je mjestašce. Na cesti što penjući se vijuga neprestano se skuplja ugodna sunčana toplina, mjesto je dobro zaštićeno od vjetra, nekoliko grbavih starih voćaka pruža malo hlada, a uz rub ceste priljubila se blago zaobljena široka, meka, travnata rudina i mami čovjeka da na nju sjedne ili legne. Cestica se bjelasa na svjetlu lagano se penjući u brdo i za svakim seljačkim kolima, dvopregom ili poštanskom kočijom odašilje tanak oblak prašine i preko kosoga niza tamnih krovova mjestimice isprekidanog krošnjama pruža pogled ravno u srce grada, na trg koji odavde izgleda mnogo manje pristalo, ostavljajući dojam tek neobično zakrenutog četverokuta s naherenim kućama, istaknutim vanjskim stubama i podrumskim ulazima.
Za takvih sunčanih dana, na udobnoj se rudini uz onaj visinski zavoj brdske ceste uvijek odmara skupina muškaraca čija odvažna i ogrubjela lica nisu posve u skladu s njihovim blagim i sporim pokretima, najmlađemu među njima barem je dobrih pedeset ljeta. Oni udobno sjede ili leže na suncu i šute, ili brundajući i gunđajući među sobom vode kratke razgovore, puše crne korjenčiće iz lula i često s dubokim prijezirom u odvažnim lukovima pijuckaju niz brijeg. A šegrte koji bauljaju tim putom, pažljivo procjenjuju i ovisno o ishodu pozdravljaju dobronamjernim “Servus, momče!” i naklonom glave ili ih pak šutke preziru.
Stranac koji bi vidio starčiće kako sjede i u najbližoj se ulici raspitao o neobičnoj skupini sijedih danguba, mogao je od svakog djeteta čuti da su to Sunčana braća, i mnogi bi se tada još jednom osvrnuo, vidio kako umorna družina lijeno žmirka prema suncu i čudio se otkuda su dobili tako svečano, zvučno i pjesničko ime. No zvijezda po kojoj su prozvana Sunčana braća već odavno nije sjala ni na kakvom nebu, već je to bilo ime neke bijedne gostionice koja se ugasila još prije mnogo godina, izgubivši i svoju ploču s imenom i sjaj, jer je kuća odnedavna pretvorena u gradsku ubožnicu te je udomila i mnoge koji su svojedobno doživjeli suton onoga Sunca za čijim su šankom iskapili toliko čaša da su stekli pravo na skrbništvo i sadašnji smještaj."
https://docdro.id/9bCyIvH
"S proljeća ili ljeta, čak i u ranu jesen kada je dan blag, a ugodna, umjerena toplina boravak u prirodi čini pravim užitkom, pretjerano zakrivljena, polukružna krivina na Aupacherskom putu ispred posljednjih visoko smještenih gradskih kuća, predivno je mjestašce. Na cesti što penjući se vijuga neprestano se skuplja ugodna sunčana toplina, mjesto je dobro zaštićeno od vjetra, nekoliko grbavih starih voćaka pruža malo hlada, a uz rub ceste priljubila se blago zaobljena široka, meka, travnata rudina i mami čovjeka da na nju sjedne ili legne. Cestica se bjelasa na svjetlu lagano se penjući u brdo i za svakim seljačkim kolima, dvopregom ili poštanskom kočijom odašilje tanak oblak prašine i preko kosoga niza tamnih krovova mjestimice isprekidanog krošnjama pruža pogled ravno u srce grada, na trg koji odavde izgleda mnogo manje pristalo, ostavljajući dojam tek neobično zakrenutog četverokuta s naherenim kućama, istaknutim vanjskim stubama i podrumskim ulazima.
Za takvih sunčanih dana, na udobnoj se rudini uz onaj visinski zavoj brdske ceste uvijek odmara skupina muškaraca čija odvažna i ogrubjela lica nisu posve u skladu s njihovim blagim i sporim pokretima, najmlađemu među njima barem je dobrih pedeset ljeta. Oni udobno sjede ili leže na suncu i šute, ili brundajući i gunđajući među sobom vode kratke razgovore, puše crne korjenčiće iz lula i često s dubokim prijezirom u odvažnim lukovima pijuckaju niz brijeg. A šegrte koji bauljaju tim putom, pažljivo procjenjuju i ovisno o ishodu pozdravljaju dobronamjernim “Servus, momče!” i naklonom glave ili ih pak šutke preziru.
Stranac koji bi vidio starčiće kako sjede i u najbližoj se ulici raspitao o neobičnoj skupini sijedih danguba, mogao je od svakog djeteta čuti da su to Sunčana braća, i mnogi bi se tada još jednom osvrnuo, vidio kako umorna družina lijeno žmirka prema suncu i čudio se otkuda su dobili tako svečano, zvučno i pjesničko ime. No zvijezda po kojoj su prozvana Sunčana braća već odavno nije sjala ni na kakvom nebu, već je to bilo ime neke bijedne gostionice koja se ugasila još prije mnogo godina, izgubivši i svoju ploču s imenom i sjaj, jer je kuća odnedavna pretvorena u gradsku ubožnicu te je udomila i mnoge koji su svojedobno doživjeli suton onoga Sunca za čijim su šankom iskapili toliko čaša da su stekli pravo na skrbništvo i sadašnji smještaj."