The Majka

EDIT: nepostoji knjiga napisana od današnjeg čovjeka koja može odgovoriti na takva pitanja već može jedino otvoriti nam mogućnosti, nove puteve i spoznaje da sami krenemo u spoznavanje. (zvucim ko neki mudrac , al shvacas me ne ugl)

Ne znam jesam li pisala ovdje, ali mislim da smisao ne postoji. Toliko od mene.

ukratko princip na kojem naša realnost funkcioniše

[flv 525,400]video/stream/swerdlow/mind_projection.flv[/flv]

i malo opširnije o strukturi i hijerarhiji svemira...

http://www.youtube.com/watch?v=CcRcY58Izaw
http://www.youtube.com/watch?v=cIfNdhnG-pQ

Ljubav je smisao zivota..

Sve shto ste napisali ima smisla...Sa nechim se vishe, a sa nechim manje slazem.
Kao shto neko od vas ne moze ziveti moj zivot,razmishljati kao shto ja razmishljam, isto tako niko od vas ne moze mi naci smisao mog zivljenja. Tu smo prepushteni sami sebi.

Shto se tiche univerzalnog smisla zivota, smatram da nismo sposobni da to odgonetnemo. Nasha chula su previshe ogranichena za tako neshto.

Lichno me najvishe buni chinjenica da bi ovaj svet savrsheno dobro funkcionisao bez choveka. On nema nikakvu bitnu ulogu u lanucu ishrane, i kada bi nestao ne bi nishta poremetio. Plus shto imamo tu chast da unishtavamo prirodu...Ta chinjenica mi sve remeti. Shta vi mislite???


Mislim da sam najmladja ovde... Tu sam da uchim...

Primijetila sam jednu stvar: kada sam sretna, radosna, okružena ljudima koje volim, kada izmjenjujemo ideje, misli, kada jednostavno ugodno provodimo vrijeme, zadnja stvar na pameti mi je koji je smisao života.

Međutim, kada sam sama, tužna, razočarana u nešto, kada nije išlo kako sam se nadala, onda se tek počinjem pitati o smislu života. Onda pokušavam otkriti gdje je pošlo po zlu. Zašto se to događa. Zašto se osjećam tako jadno.

A onda, kada se osjećam neutralno (kao sada), kada nisam zbog nečeg posebno sretna, niti nesretna, onda uviđam da su mi trenuci jada i tuge bili potrebni da malo promislim o sebi, svojim postupcima, greškama, osobinama... I uvidjela sam da su mi trenuci sreće poslužili kao mali odušak, mala nagrada, pozitivno vrijeme koje radi ravnotežu negativnom vremenu. Kao neki trenuci odmora, kako se ne bi ubili od količine tuge, bijede i jada.

Zapitala sam se: pa kako bi to bilo da sam uvijek u trenucima sreće? Tada vjerojatno nikada ne bi naučila nešto dublje o sebi niti bi napredovala kao cjelokupna osoba, već bi samo znala kako je to kada ti je ugodno, a svi znamo da u čovjeku, kao evolucijskom biću, ima puno i svjesne i podsvjesne količine negativnih emocija koje trebaju izaći, biti shvaćene i preoblikovane u sretne.

Tako da je smisao za mene jedan proces, razvoj, putovanje duše, koja kroz to putovanje postaje smislenije, sretnije i mudrije biće, dok se na kraju ne stopi sa... ne znam... krajnjom univerzalnom dušom, prapočetkom svega.

Dakle, da se referiram na one koji kažu da smisao života nije važan, ili who cares, ovo, ono... Ne bih se složila s tim, jer po meni nema smisla živjeti bez razmišljanja i promišljanja o sebi, drugima, o svojim greškama... Poanta je da razmišljanjem, ili recimo meditacijom i sl., shvatimo sebe, svoje postupke, što nas motivira, kako poboljšati svoje sposobnosti, kako povećati razinu sreće, kako preoblikovati negativne emocije u pozitivne...

Mislim da treba raditi na tome, cijeli svoj život, stalno, jer svaki dan se odvija novi proces, nova mogućnost. Zapravo, mislim da tako ljudi i žive. Bilo da osvještavaju tu činjenicu, ili da ju samo spontano žive i reagiraju na nju. Mislim da svatko tu prisutan živi na jedan od ta dva načina.

Čak i oni koji sada kažu, koga briga za smisao života, čak ni oni neće cijeli svoj život, svaki dan svog života, proživjeti u takvoj lijenosti, nezainteresiranosti i letargiji. Uvjerena sam u to sto posto. Jer jednog će im se dana dogoditi da se jako zaljube u drugu osobu, i smisao života će im postati ljubav. Jednog će im dana u ratu ubiti voljenu osobu i smisao života će im biti mržnja i osveta. Jednog dana, puno kasnije, shvatit će da opraštanjem drugome, donosimo mir i spokoj vlastitoj duši, i smisao života će im biti u oprostu i razumijevanju. I konačno, jednoga dana, nedugo nakon toga, umrijet će. I dok će im duša polagano ploviti kroz paperjaste oblake približavajući se svom duhovnom ognjištu, shvatit će da je smisao života na planeti Zemlji bio jednostavno proživjeti jedan materijalni život, sa svim njegovim usponima i padovima, srećama i nesrećama; shvatit će da je svako iskustvo koje je doživio služilo oblikovanju njegovog karaktera i mudrosti njegove duše.

e da, mene prca dosta i ovi retardirani ljudi, mislim doslovno, mentalno bolesni, retardirani ljudi, koji nemogu funkcionirati u životu bez da neko brine o njima, koji nemogu sastaviti jednu konkretnu misao, zašt su oni rođeni, zašto se njihova duša nalazi u takvom tijelu/mediju, pa onda i oni svi ljudi na rubu gladi i smrti koji žive u bijedi, a njih je puno previše na svijetu. Koji je njihov životni put, smisao, zadatak? Loša sreća? ili pak odslužuju svoju lošu karmu iz prošlog života? to mi je nekak pre okrutno, kak će oni moć ispravit svoju karmu tako?

A zli ljudi (manipulatori, pohlepni, egocentrični...) me ne fasciniraju toliko, njih smatram bolesnima, a bolest je sve što nije balans u svakom segmentu bića (svoj um također ne smatram potpuno čistim, rijetki su takvi), njihov um je jednostavno kroz svoj život tako naučio funkcionirati, takav program je isprogramirao, zbog utjecaja okoline, roditelja, prijatelja, informacija, dezinformacija, prilagodbe emocijama kojima je izložen, i bezbroj drugih faktora s kojima je biće uhvačeno u koštac tokom svog formiranja u zrelu osobu (tu su naravno i predpozicije za veću sklonost nekim stvarima a manja sklonost drugim, a manjak empatije, intuicije i "duhovne svjesnosti" je svakako hendikep i plodno tlo za zastranjenje u konflikt i destrukciju)...

Nekako ne vjerujem u slučajnosti i smatram svoj život manifestacijom svojih misli (onih u podsvijesti, ne u svijesti) i procesa svojih emocija, naravno velik utjecaj na sve to skupa ima primarni mix energija od kojih se sastojim.
Također zanimljivo mi je osjećat druge ljude, npr. kad se netko buni na neke stvari kak su mu loše u životu, može se primjetit kako njegov način razmišljanja i emocionalnog reagiranja zraće točno tako kao je tom čovjeku u životu, i mislim da željenu promjenu mogu postići jedino promjenom svog razmišljanja. Npr. nekom se stalno događa sve i svašta u životu, ali kad malo proučiš tu osobu vidiš da je njoj u glavi takva situacija, kaos misli, nemir.

Hjedoh reč da je naš život zrcalni odraz procesa naših misli (podsvijesti) (strahova, nada, vjere, nevjere, osjećanja mržnje, ljubavi, svog puta itd.) ... jer život je san a svi znamo da je regularan san u potpunosti kracija naše podsvijesti, budan svijet je samo makro oblik sna (u agregatnom stanju led/kruto, usporedno s normalnim snom koji je tekuće agregatno stanje, ponekad i plin)

Svi koji su lucidno sanjali znaju da je često prisutan osjećaj veće stvarnosti nego kad smo budni, takav svijet sna može biti detaljan do bola, a scenarij isto tako... iako je sve kreacija našeg uma.

Au...sad sam se najezila. To se i ja uvek pitam kad vidim jednu devojku na stanici. Zao mi je, ali imam osecaj da ona nije svesna kakava je a ni kakvi su drugi. Izolovana je od spoljashnjeg sveta skroz...

Jedna stvar koju ne podnosim kod ljudi je ubedjenje. Ljudi non-stop zive u nekim ubedjenjima, tipa pushenje jeste/nije loshe, jedni su protiv drugi za narkotike, kad neko raskine sa partnerom on ubedi sebe da je on bio u pravu i tako 'ubedjen' prebrodi raskid...itd.... a i jedni i drugi mashe ono najvaznije-sushtinu. Samo mazu sebi ochi da bi im bilo lakshe.
Ne zelim da mi zivot prodje ni u kakvom ubedjenju. Nije lak takav nachin zivota ali mi vishe prija, i odluka da zivim bez ubedjenja je jedna od najvaznijih koje sam donela..

Beyond nemogu se više slagati.. Realnost je isto san, samo šta je taj san tvrđi od sna kojeg sanjamo (od nesvjesnog sna, lucidni san je obrnuto od toga).. I tako postoje još tvrđe realnosti u koje dolazimo kada ovaj san završi tj. kada umremo, a ako mi nismo dovoljno tvrdi za tu realnost onda se vraćamo u ovu sadašnju (reinkarnacija). "We are spiritual beings having a human experience". Psihodelici, meditacija, prosvijetljenje, mantra, očenaš, lucidno sanjanje, izvan tjelesna i druga slična iskustva vode do toga da se u mozgu proizvede DMT, što je zapravo kao neki fragment one tvrđe realnosti. Neka vrsta pripreme za smrt. Bit života je pripremiti se, da se opet nebi vratili ovdje u ovo besmisleno mjesto (besmisleno je osim ako ne prekinemo ciklus reinkarnacije). Dolazimo do toga da je bit života DMT. Čudno, ali i ima logike ako razmislite. DMT je neka vrsta broda koji nas prenosi na drugu stranu. Ti biraš gdje će te brod odvesti. U raj (tvrdu realnost) ili u pakao (meku realnost). Hoćeš li se predati, ili okovan okovima realnosti biti začuđen halucinacijama koje će postajati sve gore i gore dok se ponovo ne rodiš - dospjet ćeš tamo gdje si želio, nisi htio umrijeti i zato si se ponovo rodio. Bit života je svjest, i bog, i ljubav, i svijetlo - sve su to različiti nazivi za DMT.

Zanima me samo da li postoji još tvrđa realnost od ove tvrde, vjerojatno da, ko će znati..

Ako uzmemo u obzir zivot, nazvat cu ga igrom (iako rjech igra ne oznacava ono sto mislish dok citash ovo), i sudionike te igre mislim da nitko na kraju nece gledat koliko si poena dobio vech kako si igrao. Smisao zivota za mene je samo jedna stvar (ovo sam izvukao od nekog kauboja u nekom totalno loshem filmu, zamisli kauboja na konju kad to kazhe i pokazhe jedan prst, prekrasno). Ta jedna stvar nebitno koja i nebitno jel se mijenja u bilo kojem trenutku ako me ucini sretnim postaje smisao mog postojanja.
Glupo je ista definirati ali na kraju krajeva mi zivimo od definicija jer je sve oko nas definirano mijenjanjem. Najvishe me kroz sva moja istrazivanja zainteresirala teorija kaosa (butterfly effect), s njom sam si razrjesio neke stvari u glavi ali ne sve i ona je vrlo promjenjiva. Leptir na jednom kraju planete zamahne krilima na drugom se desi Tsunami. Prekrasno. Kad ubacimo u to Svemir i atome uff cuda se dese... Eto posljednje saznanje koje sam skupio istrazivanjem Nistavila, ajmo rech vakuuma. I u vakuumu postoje cestice koje se takvom brzinom razdvajaju i spajaju (+ i -)... ufff saf se stresem kad se sjetim te spoznaje... Mozda je cijeli svemir samo jedan + koji ide prema - u nekom svom vremenu zato se siri kao sto kazhu teoreticari
Hjoooj jednom mi je prijatelj ujutro nakon protulumarene veceri rekao: znash zanimljivo je kako svaka osoba, zivo biche zivi u svom vremenu. razmisli malo svako ima svoj tok misli koje idu odredjenom brzinom...
Mene je vishe ubilo povezivanje misli sa ovim svijetom, zapravo to u meni budi strah jer sam na momenat izgubio ono da dijela stvaraju NE misli. i preprao se sta sam ja sve stvorio...
Uzas dont go there...
Ma lijepo je kad upoznash nekog, nesto novo... stvorish...

I da smijte se da drugi moraju razmisljat cemu se smijete


PS inache ne pishem tolko nepovezano ali ova kava me uvijek baci tamo