The Majka

Hvala ti. Ma kad pojma nemam, a kako bi i imao.

Nisam nikada htio da puno čitam i informiram se, samo ono najelementarnije sam htio znati. Ljudi pišu svašta, preuveličavaju, uvijek sam smatrao da taština "goni" ovaj svijet i ljude i ide mi to na živce to. Online pogotovo.
Samo bi me odbilo to od ovoga.

Pogriješio sam i vrijeme i mjesto, polako ću. Ne treba nikad ništa žurit, ali doslovno to.

nisam se ni ja uspio riješiti potpuno te kontrole, pa sam sebe počeo varati, s manjim dozama, 2-4 grama, kako bi bio blizu kuće, da ju vidim, prozore, svijetla, starce, penjao sam se na svoje brdo preko puta kuće, tako živim, na početku obronaka i imam svoje brdo to prvo, gore sam nosio gljive popodne, vodu, sok, slaninu, drva suha kolko mogu ponjet za razgorit mokra kad zagasi, jer nema dizanja, jedva drvo bacim na vatru...no kako sam ja osjetio tu sigurnost da tripam iznad kuće, nisam se za sebe bojao nego se nisam htio udaljavat od njih, i da svakih 40 min kad mi nestane kisika u mozgu i nadodjem vidim svoje, počeo sam i povećavat doze, divljat rekli bi ulično, no kad zaroniš dublje, nemaš pojma di si dok ne dovatiš isto pauzu prvu i nenazjevaš se za sljedeći rocket launcher.
nakon toga shvatiš kolko duboko i visoko možeš...no i dalje mi je ostala navika, tradicija, da idem na to svoje brdo, jer i taj olakšani, meni olakšani, početak je jako bitan za dalje, ja neznam ako jako poteram kako će bit, ali dok mogu pripremit safe zone za početak, pripremam ga, nejedem nikad recimo u gradu...znam di mi je najbolje uzletit jer sam to doživio...
kaže u prvoj knjizi Castaneda i Don Juan "nađi si mjesto"...
u knjizi je mjesto skrivečki znaćilo mjesto na kojem možeš otpočinuti u miru, da se odmoriš, jer ako imaš neki strah, nemožeš odmoriti...
takomjesto postoji i za tripanje, za svakog je njegovo mjesto posebno i često je jedno mjesto dobro za više stvari...
iako npr. tripati na manjoj dozi na planini di ima medvjeda je super opcija ako si spreman, nije super opcija spavati na planini di ima medvjeda, ako me razumiješ, i nije dobro jako tripati di ima medvjeda...
tako je dobro na nekim mjestima uzletati i zaranjati....nikad nisam shvatio terensa mekenu jer nisam nikad napadao i isčekivao tu nemoć, draže mi je krenuti s jakim vizualno ili akustički pa nestati, nego u mračnoj sobi nestajati, bar meni, ima ona svoje ćari i sviđanja, ali ima i težinu, mene je navuklo kolorizam, dubina mozga, operacija, poredjivanje, analitika neka dublja, način na koji mozak počinje raditi....kad sve zbrojim i oduzmem, skoro da i nevidim negativnosti, jedino kad ovako sad baš razvodnim sve na atome....
bitno je za znati da iako imaš mjesto recimo, treba sam sebe poznavati toliko da znaš koji ti je dan pogodan za trip...
ako imaš u svakodnevnici nekakav problem, obiteljski, osobni, možda nije dobro kretati u to, a možda te to podigne da sve središ, dualna je mogućnost, pa smatram da turistički zaranjanje treba montirati uvjek da si dobre volje, da imaš unutarnji pozitivan poziv da odradiš seansu,a ne da misliš, jel stignem danas popodne to odradit do ujtro, a ujutro obaveze, onda dolazi do cimanja...moraš imat dan dva poslje free da sjedne sve pomalo, da se odmoriš, jer je ogromna neuronska aktivnost, koja umara koda kamen razbijaš, odrađena, i organizam, tijelo, mozak, traži odmor, a ne da moraš odma u Babilonski sistem na traku odradit normu...

odlična je stvar kad u kasno ljeto, jesen kreneš vani magijat, pa kad ti postane nepokretnom zima, a vatrica na metar gori slabo, pa se odvaljaš do nje jedan krug, osjetiš kako grije to kao nikada prije, posebno nešto, izboriš se sa komadom drveta da ga baciš na vatru, gledaš u žar, čekaš da se zapali, jedva pirkaš malo da ubrzaš paljenje, ali nema vatre, samo žeravica crvena, očitava oblike kako pirkaš...

svaka neka negativna podsvjesna tegoba, može spriječiti neekakvo slično predivno iskustvo, zato samo trebaš osluškivati sebe, organizirati se...
dobra seansa po meni traje taj dan dok roniš, ali i barem još 5 dana zapravo, od spavanja, dnevnih razmišljanja, pogotovo ako ideš na 5 i više grama sa postom...

također pokušaj sada sa sobom dogovoriti da iako ćeš spoznati nešto, nečeš odmah donositi odluke oko promjena u životu, treba svakom da sve sjedne šta riješiš, ništa nije dobro naglo, iako ćeš imati porive da neke navike, ponašanja odma promjeniš, ljude možda ukloniš iz života...

ti ćeš zapravo sam imati mogućnost odluke kako ćeš i šta ćeš, i kad osjetiš tu moć samoodluke, onda ti ništa više nije strašno...
gljive su moćne, odlične, posebne, ali jako se puno i zlorabe, krivo koriste, i taj se način danas smatra kao normalnim, što je po meni non sense...

nigdje, nikad, nisam naišao na ništa tako dobro i svrsi shodno oko magijanja kao kod Carlosa Castanede i kod Don Juana, Matea, i ostale psihodelične ekipe u Sonori...
neke stvari nećeš razumiti čitajući Castanedu dok ne promagijaš pravo, a onda kad ponovo kreneš čitat, explodirat ćeš od sreće kad doživiš da u krevetu ležiš i s razumjevanjem čitaš šta su oni u Sonori to radili prije 50 godina....
kad osjetiš tu neku povezanost, model, kad te to primi, zagrli, e onda nemaš brige više, onda ti niko na svijetu više netreba, onda počneš hodat međ gljivama i ni nebereš više, dosta ti je da se prošećeš kad su izašle van u šumi, uzmeš si za nedaj bože korpicu i odeš doma...
ni to nepojedeš nego ti stoji u ormaru goginu dana...
gljive te s vremenom nauče razmišljati na trezveno puno dublje i bistrije...
radi tebe sam možda blizu da se otkinem od žvakanja uskoro...
baš me svrbe sad dok čitam kako ti prolaziš...

samo analitički, iskreno prema sebi, polako, osjetit ćeš i sigurnost kad budeš htio povećat dozu, jednostavno ćeš sa smješkom pojačat jednom duplo i smijat se sebi, govoreći si unutra, ajmoooooooo, da vidimo i to
kad ti se glava pretvori u ogromni debeli optički kolorristički kabal, koji počne propuštat svo znanje svemira ogromnom brzinom, pa kad pukneš od smjeha i zjevanja šta se događa, koda ti neko prikolicu kamionsku znanja istrese u bulju odjednom....
samo polako, sve ćeš sam skontat,

samoodluka za jaku, duplu, herojsku dozu, je meni došla nakon što sam postepeno došao na 4 možda otprilike...
tu sam večer pojeo u jednom intervalu od pola sata možda 3-4 grama suhih, i kad je krenilo sve, odma sam skoro sam sebe išamaro, šta ja sjedim tu na toj porciji a imam još, osjetiš pljusku, vadi to šta imaš još kod sebe, i udri, žvači, polagano ali dereš, nevažeš više nikad poslje toga, žvačeš dok te neodnese, umireš od smijeha, suze idu ko potok, jedva žvačeš ali onaj novi ti je odlučio jako, nema stajanja dok si svjestan, žvačeš i smiješ se ko lucifer, plačeš, dok te neodnese....osjetiš točno koliko je dosta i bez vage, smiješ se sam sebi kako si s tom vagom izvodio gluparije neke, postanu ti jasne doze, bez ikake vage nekako, neznam kako, i tako puno stvari...
sječam se u toj potpunoj nemoći, jedva da joint prinesem ustima, i gljivu također, kako sam sebi govoriš, nemožeš ali nečeš ni stat, idemo sad full forca, ne ne, nema nazad, idemo, idemo,,,,,...., i tako nekako sa silom samopouzdanja šaltaš tu zadnju brzinu, čekaš okretaje i gašenje...
voda, sok zaslađeni nekaki negaziran, puno pomaže...
ja oderem po 5, 7, jointa ladno na jednoj seansi, nekom nepaše ali ja volim, nekakomi je sve malo usporenije i lakše za povezat, moje mišljenje, kažem neko nemože, nekom je sranje dim i gljive za skrenit...

npr. jednom sam, već sam to pisao, montiran na brdu ali sam došao motorom gore sa zadnje strane, sve moje mjesto sve tu, ali i motor, vidim ga krajičkom oka skroz kako svjetluca od odsjaja vatre...poludio sam kolko mi je ta mašina smetala, nepokretan sam odlučio da ga trknem u 3pm dole nizbrdo da ga nevidim, ma nemogu ja do njega a ne da ga trknem...
otpužem pored vatre 5 m i klečim u koso kraj motora, jedva ga primim nekako i odvučem u mrak, 10 m dalje....odpuzam borbeno natrag do vatre, pužeći plaćući od sreće, kako sam smrdljivu mašinu uklonio iz vidokruga, exstaza pobjede me preplavila, borim se, pužem, dolazim do vatre, pijem vodu, spremam se na zjev i na lansiranje, sad je sve sigurno, vidno polje spremno za gašenje....
samo npr eto...
odonda motor nikad nisam više blizu ostavljo...
kako vidim cijeli grad noću dole, svijetli sve, boje brutalne, ali osjećam žaljenje prema njima dole, silno nekako žajlenje, kao da su u kavezu nekakom tehnološkom, a oko mene šume, voćnjaci, ptice pjevaju, stotine njih, skoro sve razumijem, a dolje odzvanja u gradu ljevaona, jedna odvojenost ogromna od civilizacije, ali predobra osjetno, blaženska, s tim pticama, kukcima, mrakom i vatrom...

jesam se odvalio od pisanja, a i sta, kad svi ostali škrtarite...

Hahahahaha, auuuuu buraz, nije ovo post ovo je chant psihodelični, očarao si me s ovom pričom totalno. Baš evo pomno čitam, iako te na momente teško čitam. No pohvatam na kraju.

A ja se čudim što mrdnut ne mogu, to mi se desilo svo ovo malo puta što sam probao. Jedino muzika i sve minimalno nekako, TV no fuckin way.
Pretposljednji put otišo u šumu, pisao sam da sam uzeo 3 g i ništa. Mislim da kad bi me puklo ne bi bilo baš dobro. Ne znam kako bih dopuzao kući iz šikare na 40 stepeni + psilocibin u organizmu naravno.

Ma ja ću još manje sljedeći put. Uzimao sam ovoliko jer sam kukao kako mi ne pucaju gljive. Dobio savjet digni za gram. Ja smanjivao za pola, nanjušio valjda u čemu je fazon. Nisu sve iste.
Da sam uzeo 4g ni zamisliti ne mogu što bi bilo. Polako ću, evo next time 1g, pa ako ne bude ništa opet isto dok ne bude. A nešto mi govori da hoće.

Ma skonto sam, ja moram biti solo. Tako je kod mene. Imam neki svoj prostor, nekad privatan, nekad ne. Ne može biti idealno. Valjda je to ok.

Ako mi bude stoti dio kako ti pričaš ja ću biti presretan. Učim, svaki dan nešto novo i nadam se da ću i dalje.

Evo pročitat ću ovaj od Timothy Learyja malo Psychedelic Experience ili kako već, našo sam na YT nekog lika, normalno djeluje i njega gledam. Jbg ovdje kad otvorim trip guide izbaci mi teme i ništa linearno nije. Shroomeryja me strah jer je malo malo outdated i ima meni nejasnih likova koliko 'oš.
Ne znam više ni šta hoću, sad mi je lakše jer sam probao i znam barem donekle kako je.

Naarayan je napisao/la: ↑31.07.2023, 01:34 Ma skonto sam, ja moram biti solo. Tako je kod mene. Imam neki svoj prostor, nekad privatan, nekad ne. Ne može biti idealno. Valjda je to ok.

Meni je najdraže solo putovati..

da se malo vratim na "mjesto"

kažeš imaš privatno nekad, nekad ne, to nije tvoje "mjesto"
tvoje je mjesto koje te potpuno zadovoljava u svim pogledima za ono za što ga koristiš.
ovo kad kažeš imam ali nekad je a nekad nije, to nije tvoje, jer nekad nije...konkretno, ja sam na svom brdu odradio nešto, a nešto i van svog brda, ali i iznad njega, malo kod susjeda u vinogradu nekad logor napravim,imam više ložišta, zavisi di stoji mjesec, jel noć, želim li gledati na svoje mjesto u kotlinu, ili sjeverno prema gradu, mađarskoj, sve su to bitne postavke na početku...
najbitnije je, da ti osjećaš slobodu na tom mjestu, da te niko, baš niko, nemože trknuti, pitati nešto, da nemože niko doć ni pokucat a ne da otvori vrata. nemora bit vlasništvo tvoje.

svatko kad sjedne ili legne u mrak, kako terens kaže, on vrti svoj film u glavi, onaj koji ga najviše pasivno okupira, ono o čemu misli a ne govori...i to je inicijacijska tema, tako otvaraš prvo ta čula a i pojačavaš ih gljivama, što može biti naporno dosta, odma na sebe napast...
ja sam skužio da vizualno, akustično, ako prvo aktiviraš, zaplivaš u tom i ostaneš poz. šokiran uvjek, i prođe vrijeme brzo a porcija cijela proradi, i ti onda iz te super happy extaze, šaltaš odma 3., 4., brzinu, iz te blaženosti, pa je nekako lakše, bolje ide sve, završi...

ako početno sat vremena bude neka tjeskoba, kao meni npr. ako sjedim ko mujo u mraku, onda i ostatak može imati lošu putanju...probao sam u svojoj sobi to, prvo pogasio svijetla, pa odma popalio nazad, pa komp, pa okreći se, pa gasi, pa poludio, bjež van na livadu pod nebo dok još nisam paraliziran.
nekaže se bezveze da se cilja na nešto, ja nisam još naučio ciljati u dlaku, ali sam mislim naučio kako opaliti i nepogoditi šta netreba.

npr. kao strela ispaljena, ako si strela, zamisli ispali te neko kroz šumu, prema gore, engleski luk, nosi te 400 m, obiđeš sve jedno gnjezdo ptičje gore, ili druga opcija, ispali te vojnik iz samostrela vojnog, proletiš horizontalno kroz požarište, mrtve, smrad, i na kraju obje strele završe zabijene nekamo, što je cilj, samo je put ratne strele mnogo gadniji, teži, još na kraju mora biti ubojica recimo, a ona parabola nemora. samostzres ima kraći put, manje vidiš jer takoletiš ako si strela, sve je nekako direkt, dok long bow strela ima tu up and down putanju, kao što ja žlim da imam, ako me shvaćaš.

možda neko voli to raketno ispucavanje horizontalno, ja ne.

bitno je da kad putuješ da put bude lijep, od početka, do kraja. jer učiteljice su to, i sad učenje može biti objašnjeno na fini i na ružan način, nekad nema izbora, ali dok ima, biraj.

Mislim da malo tko ovdje ima posla s grow kitevima..

Di ste

Nisam mogao odgovoriti, a vidio sam da je lik pitao oko grow kitea. Ja sam isto početnik, obviously, no nabasao sam na shroomeryju da su oni totalno protiv grow kiteova i to baš iz razloga koje si i sam naveo, kontaminira ti se sve. Nisam puno obraćo pažnju jer sam samom sebi pravio fruting chamber.

Ma evo ti link, pa pročitaj sam. Nadam se da si tu, link:
https://www.shroomery.org/forums/showfl ... r/24420178

Nije prvi post, nego drugi koji te zanima i to pred kraj. Ma, grow kit ti je po njima HARD NO. Lik je trusted cultivator jbg, nemaš mu šta reć.

Evo još linkova, sad sam na još naletio

https://www.shroomery.org/forums/showfl ... 6#19058406 (btw, official grow kit sucks thread)

https://www.shroomery.org/forums/showfl ... 7#24452797 checkiraj i ovaj obavezno

Sve u svemu, zavrni rukave i napravi sam koliko sam shvatio, zarađuje neko na glupostima i još ne valja.

@huanameri

Jbg stari dok ja odgovorim. E, slušam te uglavnom. Ti si black belt neki očigledno

Ma imam ja svoj prostor, komplikovano je malo bla bla. Razumijem, sloboda je ključna. Jasno kao dan.

Sve kad saberem i oduzmem brate ovo sitno što sam imao iskustava, mene definitivno zvizne kada ih uzmem. Ali nemam sada neka spiritualna iskustva, štp ti kažeš neki download iz svemira, kabl, kako si reko. Doduše svaki put mi je bilo drugačije, no opet. Bilo mi je malo i halceva nekih i malo se pomjera sve i tako, sitnih stvari. No osjetim high uvijek, baš me opuca onako, nekakvu sreću osjećam i euforiju. Nikakve vizuale nisam vidio, neke super dooper stvari o kojima sam čito.
Kužim ja u čemu je fazon, samo eto... I kao bilo koja supstanca, platim za taj high, malo me negativa spuca. Jbg branici padnu, no trgnem se brzo.

To sam gledao kako lik govori neki na YT za Golden Teacher koji je i kod mene da ima isto iskustvo. Kad je promijenio strain (jel strain?), mislim da je kao imao "aha" trenutak, poljubio svemir i tako to.

Eto i ja sam sad ove Thai neke upogonio, za promjenu ih growam. Veliš uzmi 5g, kakav Thai

A nisam ušao u ovo sve da se zajebajem, nisam to nikada doživljavao tako. Dero bi koku, cugu ili travu pušio, to mi bezveze uvijek bilo. Ne treba mi to. Zanima me, čuo sam priče. A i htio bih da pokušam dobiti odgovore na neka svoje dead endove i problemčine.

I dalje ne znam bi li išta čito više- Neću da imam elektrolite kraj sebe kao neki i tako, khm, Ameri. S jedne strane mi razumno da se malo upoznam šta i kako, jer, eto, razuma radi. S druge strane me samo to napuni negativom i strahom. A nije u tome poanta, ko bi ih onda uzeo uopće. Sve generali poslije bitke.
To mene muči, fuckin 2023. godina i život i sve što ide uz taj period

Eto, ućim valjda i dalje. Sljedeći put ću više uzet, sad sam smanjivao. Nope, vidim da nema smanjivanja. Pa nek bude Fear and Loathin, koji sam btw napokon krenuo istinski kužit.

put Carlosa Castanede je po meni dovoljan kao obrazac za sve nas donekle normalne, s normalnim problemima, neke kompleksnije slučajeve vjerovatno, a možda i ne, treba neko iskusniji...

to kad vidiš kako je Castaneda postepeno mjenjao poglede, počeo kopčat, kako je nadograđivao dio knjige sa početka studiranja da napravi knjigu o samo putu u itaxlan...to je ta dubina, koja kasnije nastupa, ti kasnije, nakon tripanj, počinješ trezven drugim očima malo gledati sve, kao kad naučiš množiti pa nemoraš zbrajati...

tu mi Carlos daje nekaku sigurnost da je kraj puta, ili bistrina koja nadolazi, neminovna za sve s vremenom, nemože odma, mora sjest sve, mehanizmi, stara pitanja, moraš to tako proći, po meni, osobno iskustvo govorim...
Nisam ja neki black belt, bar se nesmatram tako, no kad sam zaronio u prve gljive prije 15 god, nisam mogo vjerovat da tako nešto postoji, a onda tek da je oko nas, uznemirio sam se do kraja dok nisam našo gljive vani...
sad nekako uz sve konvencionalno negativne stvari u svakodnevnici, nedoživljavam to negativno, jer mi je sama pomisao da ležim u šimi kad mi se prohtje, medju svojim gljivama, prejaka i prečvrsta, kakav god kraj bio i koliko god gadno nadolazio, gljive mi daju nekaki safety, koda imam serum, štit, nemam pojma...

zamisli da nakon tolko god, i imanja konja blizu, i gubljenja konja, poklali ih, napravim gljivarnik svoj u šumi i sve, i susjed moj stari jedan kupi ponija, 100 m od moje doline, znači ne da imam gljivarnik sad, to cjela livada ta od ponija fruta čim kiša padne....stanem svaki dan malo, popričam s ponijem, ima indijanske dezene crno bijele flekave nepravilne, samo je poni, pa ga i zovem indijaner....pitam ga kad će bit krkaona, jel radi za mene, jel će me pustit da sve poberem poslje kiše...
čini mi se mlad konj, a vlasnik je pred kraj, možda koja godina, pa se spremam da ga udomim, spasim, čim bude vrijeme, neće selit daleko, praktički me vidi kad sam u dolini, imam za njega već šumarak, ladovinu debelu, vodu, samo ograda hebena, bar jedno 1000 kvadrata...tako da ide život u svim smjerovima, i poz i negativno, isključiće mi struju uskoro ako neplatim, ali me nekako nevozi struja, nekako ću sredit i to, vozi me poni, šumarak, jesen u dolasku...to su meni gljive dale, druge oči, uši, skoro pa i mozak.....lol

U pravu si za sve što si napisao o kastanedi.
Ja sam ga počeo čitati sa 14 godina.
Bio sam blago rečeno oduvan.
On me je zainteresovao za psihodelike i ideju o drugim svetovima.