The Majka

Danas ću ispričati jednu priču o ayahuasci. Neki su za taj napitak i tu biljku već čuli, drugi još nisu. Sve je samo stvar ‘tajminga’, ništa drugo. Za one koje nisu, evo nekoliko općih podataka iz izvora kod kojeg sam i ja prvi put čuo za taj pojam, a to je švicarski antropolog Jeremy Narby, koji je napisao i knjigu o svemu tome. Kasnije sam dobio na dar i knjigu jednog južnoameričkog slikara koji je naslikao svoja iskustva ayahuascom. To je isto turbo zanimljivo. Ali krenimo faktografski, od početka – i pomalo suhoparno. Ali obećajem, to će se s vremenom promijeniti.

Ayahuasca je složena mješavina biljaka koju starosjedioci s Amazone pripremaju već vrlo dugo i smatraju najvažnijom stavkom svoga znanja. Smatraju to jednako važnim kao što su nama mikroskopi u biologiji. Kemijski sastav ayahuasce je zagonetka, budući da je potrebna kombinacija dviju biljaka. Jedna je grm psychotria viridis. Listovi toga grma sadrže molekule bogate halucinogenom tvari N, N-dimetil triptamin koji također proizvodi i ljudski mozak, odnosno središnji živčani sustav sisavca. No, ta halucinogena molekula nije aktivna kada se uzima oralno. Drugim riječima, skuhate li čaj od toga lišća i popijete ga, neće se ništa dogoditi. To je zato što u probavnom traktu imate enzim monoaminooksidazu koja će zaustaviti djelovanje. Stoga listove te biljke miješaju s vinom koje sadrži nekoliko sastojaka koji onesposobljavaju monoaminooksidazu. To halucinogenim molekulama omogućava prolaz kroz probavni trakt i ulazak u krvotok sve do mozga. Kako su došli do tako sofisticirane kombinacije, kada uzmemo u obzir da na području Amazone ima osamdeset tisuća biljaka, ostaje zagonetka. To znači da je šansa 1 naprema 6,4 milijarde. Kada ih upitate kako su došli do recepta za ayahuascu, rekao je Jeremy Narby, odgovaraju vam kako su njihovi šamani u prošlosti upotrebljavali neke druge biljke i u svojim su vizijama naučili što je potrebno za ayahuascu.

Narby je stalno pitao stanovnike Amazone odakle im tako sofisticirano znanje o biljkama, a oni su mu stalno odgovarali da šamani uzimaju ayahuascu. Jedan mu je čovjek za vrijeme razgovora jedne večeri konačno rekao: „Ako želite saznati odgovor na to pitanje, brate Jeremy, morate popiti ayahuascu.“ Taj napitak je on nazvao ‘šumskom televizijom’. Narbyju je to zvučalo pomalo smiješno, ali čovjek se nije smijao. Uskoro je Narby i sam shvatio da se pomoću ayahuascke mogu gledati slike i naučiti neke stvari. „Kao da vam se u mozgu upali unutarnji televizijski ekran“, rekao je, „koji vam omogućava da vidite različite izrazito suvisle, jasne, intenzivne slike s mnogo informacija koje vam pokazuju svakojake stvari.“

Amazonski narodi misle da svaka biljka, poput duhana koji i je jako važan, ima svoju majku. To na neki način označava duhovna bića ili esenciju biljke. Te tri riječi su im sinonimi. To bi značilo kao da svaka biljka ima pečat vrste. Ako imate sreće, u stanju promijenjene svijesti možete susresti majku duhana. To je često prilično zastrašujući entitet, objasnio je Narby, a ljudi koju su to iskusili, uključujući znanstvenike koje je radi toga doveo na područje Amazone, kažu kako je razgovor s majkom duhana zastrašujuće iskustvo. Ta nadnaravna bića koja percipiramo u promijenjenom stanju svijesti imaju određeno svojstvo, tako kažu ljudi koji su ih vidjeli – a to je da se transformiraju. Majku duhana često doživljavaju kao zmiju. Kada amazonski sustav promotrite u okviru njihove logike, rekao je, dolazite do zaključka da inteligentno biće, koje je nematerijalno i doživljava se u promijenjenom stanju svijesti, a podudara se s biljkom duhana, ima obilježja zmije.

Što se tiče iskustva koje će na ovom mjestu biti predstavljeno, zanimljivo je saznati da na seansama ayahuasce i drugih biljaka za stvaranja promijenjenih stanja svijesti sudjeluju ljudi iz različitih krugova društva, koje ne bste očekivali na takvim mjestima. Osobno sam bio iznenađen kad sam saznao za liječnike, odvjetnike pa čak i profesore s medicinskog fakulteta kako koriste biljke za iscjeljenje ili dobivanje nekih odgovora ili sticanje iskustava. Naravno, njihovi studenti nikad od njih neće čuti ništa o tome, što još jednom pokazuje u kako shizofrenom svijetu živimo.

Nedavno je jedan moj dobar prijatelj bio na seansi ayahuasce, ako to možemo tako nazvati. Bio je to mistični ritual u kojem je sudjelovalo petnaestak ljudi, a vodio ga je jedan mladi brazilski šaman. Iskustva ayahuasce za svakoga su drugačija i svaki put drugačija. Južnoamerikanci je zovu iscjeljiteljicom, pa ponekad osoba nema nikakve posebne vizije već je ayahuasca iscjeljuje na raznim razinama. No, iskustvo ovog čovjeka vrijedno je priče jer nije samo osobno već sadrži informacije koje imaju veze s velikim pitanjima koja svi mi ponekad postavljamo. Zato sam ga zamolio da je napiše, možda vam bude zanimljiva i poučna kao što je meni bila.

Evo prvog dijela te priče, koja ispala malo poduža pa ću je objaviti u dva dijela:

„Krajem rujna nas petanest, koji se većinom nismo međusobno poznavali, mada je bilo troje ljudi koje sam dobro poznavao, preko zajedničkog poznanika prijavili smo se na dvodnevnu seansu ayahuasce koju je vodio jedan par, mladi pripravnik za šamana iz Brazila i njegova djevojka. Bio sam malo nervozan jer uzimanje ayahuasce, koliko sam čitao, nije ugodno iskustvo, a prisutno je i povraćanje pa sam se zajebavao da ako želim povraćat’ onda mi je jednostavnije kupiti litru nekog kiseliša u dućanu za deset kuna. Da ne duljim, cilj mi je ispričati zanimljive detalje iz ‘vizija’ koje sam imao (stavio sam riječ u zagradu je više nisam siguran da ovo što vidim oko sebe zapravo nisu vizije, a da je ona prava stvarnost).

Pretpostavljam da su moja iskustva bila rezultat moje želje. Prije pijenja ayahuasce svatko od nas naglas je ayahuasci i svima ostalima rekao zašto je tu i što želi od ayahuasce, a poslije smo tu želju, uvukavši dim južnoameričkog duhana u grlo, ispuhali u sam napitak ayahuascu. Razni ljudi su htjeli razne stvari: netko je rekao da želi ozdraviti, drugi da se želi riješiti ovisnosti, treći da je zaglavio u životu i ne zna kuda dalje, četvrti da ga zanima tko je on zapravo, peti je rekao da je tu iz znatiželje, samo zato jer je čuo za to pa bi htio vidjeti kako to radi…
Ja sam namjeru koju sam imao sročio ovako: došao sam tamo da bih, ako je moguće, skinuo naočale ove stvarnosti i vidio pravu stvarnost koja leži iza svih stvari.

Moram odmah reći, ayahuasca mi je ispunila želju, i to vrlo dramatično, kako ona to već radi, i na čemu sam joj ja, a i svi koji su bili prisutni, duboko zahvalni. Viva ayahuasca.

Da za početak objasnim kako ayahuasca komunicira s ljudima. Što mislite, kako? Riječima? Ne. One su rezervirane za ljude, da si ometaju međusobno razumijevanje. Slikama? Mada imaju svojih prednosti, to je ipak još uvijek preprimitivni način komunikacije, zar ne? Mislima? Hm, ispostavilo mi se da je i taj vid komunikacije (koji je nama u većini slučajeva nedohvatljiv) prebanalan za duhove priorode i za susret s matricom svemira i života, sad mi je to posve jasno.

Jasno mi je i to da postoji samo jedna pravi način da čovjek išta shvati – iskustvo. Sve drugo je rekla kazala, second-hand shop, priče iz druge ruke. Jedino je iskustvo ono što donosi razumijevanje.

I zato mi se sad čini potpuno logičnim ono što bi mi se prije činilo nezamislivim – a to je da ayahuasca, kad komunicira, to čini kroz iskustvo. Sve što saznaješ zapravo doživiš u ‘viziji’. Te vizije nisu kao snovi – one su potpuno stvarne, čak stvarnije od ovog svijeta koje je u ovom trenutku oko nas, a koji mi se pak otkrio kao tek tanka opna nategnuta preko prave, duboke, mistične stvarnosti koje smo svi dio čak i kad to ne znamo.

Iskustvo ayahuasce nije uopće ugodno, ali u isto vrijeme je fenomenalno. Ne znam kako bih to drugačije mogao reći. Ljudima bude zlo, povraćanje je normalna stvar, a ako su uzeli ayahuascu koja ima jak čistilački moment, onda će ujutro biti i proljeva i svega, ali nakon sveg tog čišćenja čovjek se svejedno odlično osjeća, nekako oplemenjeno, čak i ako je sav zbunjen ili iscrpljen.

Da pređem na stvar. Nakon što sam popio dozu ayahuasce, legnuo sam na vreću za spavanje i čekao jer je poželjno da ayahuasca ne izađe van iz želuca bar 45 minuta. I tada je počelo, prvo kao kaleidoskop boja ispred mojih očiju, i nevjerojatni zvukovi u koje se pretvarala šamanska glazba koju smo slušali. Nakon 45 minuta već mi se jako vrtilo, ali sam, na šamanov znak da je vrijeme za drugu dozu ako netko želi, ipak odbauljao po još jednu dozu ayahuasce, odlučan da odem do kraja.

Neću pričati sve detalje iskustva, jer je bilo dosta toga vezanoga uz moj život, bliske ljude i slično. Ispričat ću one detalje kojih se i sada vrlo živopisno sjećam, a koji su vezani uz moje pitanje ayahuasci: kako izgleda svijet bez naočala koje ga dekodiraju u ovu našu ‘stvarnost’.

Nakon što sam popio drugu čašu ayahuasce, postalo mi je užasno zlo i istrčao sam van, na travnjak ispred kuće, u noć, uvjeren da ću povraćati (to je, naime, bilo ono čega me cijelo vrijeme bilo strah, jer komotan kakav već jesam, ne volim se izlagati ni najmanjim neugodnostima). Apsurd je to što mi sad bilo tako zlo da sam htio povraćati i klečao sam vani, u noći, na travi, ali nisam mogao povraćati. U redu, u jednom trenutku, nešto kasnije, sam rekao ayahuasci, shvatio sam , nije najstrašnije povraćati nego je strašnije od toga kad bi htio povraćati, a ne možeš. Mogu li sad ići unutra? Ako hoćeš da povratim, daj to sad napravi, ako ne, idem natrag , OK?, rekao sam ayahuasci. Izgleda da je to bilo dovoljno, taj dio je prošao.

Ali ne prije nego što sam doživio drugi zastrašujući moment – kad se cijeli svijet izbrisao pred mojim otvroenim očima. Krivo sam rekao – izbrisao se u mojim otvorenim očima. Zamislite da na kompjuteru igrate igru s 3D računalnom grafikom, dakle ispred vas je nešto što simulira trodimenzionalni prostor. I odjednom se ekran odozdola poče zacrnjivati i brisati sliku. To zacrnjivanje je plošno, ali briše 3D sliku. Tako se u mojim otvorenim očima slika počela zacrnjivati odozdola, dok nije nestala.

Koliko god da sam bio zapanjen, brzo sam shvatio da mi je ayahuasca dala iskustvo onoga što sam znao intelektom, i što danas i nije nepoznata stvar – da se cjelokupna slika svijeta za koji mislim da se nalazi ‘tamo vani’, izvan nas, zapravo nalazi samo u našoj glavi, da mi zapravo ne znamo kako ono vani izvan nas izgleda, jer samo vidimo 3D sliku koju je naš mozak složio na temelju određenih programa i izbora odeđenih električnih impulsa koji su mu stigli iz naših osjetila.

Teoretski sam ja to znao – ali sad sam prvi puta to doživio. I to je bilo nevjerojatno, kad se svijet počeo brisati u mojoj glavi.

U tom trenutku sam prvi put osjetio ogromno strahopoštovanje prema ayahuasci i shvatio kako moćne sile postoje izvan granica naše percepcije, sile koje su u stanju izbrisati cijeli svijet kad bi to htjele, jer su u stanju sa svakime pojedinačno komunicirati, znaju baš sve o svakome, više nego što on sam zna, a u stanju su, kao što mi je pokazano, i izbrisati sve te programe i slike iz naših mozgova –a to je jedino mjesto gdje svijet postoji.

U tom sam trenutku prvi put bio zapanjem moći ayahuasce. Do tad nisam imao nikakvu pravu predodžbu, a sad sam uvidio kako su moćni duhovi prirode oko nas, da se tako nespretno izrazim.

Nakon što je zacrnjenjem obrisana slika svijeta ‘oko’ mene – kojeg sam potom uzalud pokušava vidjeti i fokusirati, ali samo sam ponekad naslutio siluetu noćnog pejzaža – na mom mentalnom ekranu počele su se pojavljivati svakojake slike, a cijelo vrijeme je s lijeve ili desne strane u ‘ kadar’ ulazio komadić tijela neke ogromne, divovske zelene zmije koja se uvijala. Vidio sam povremeno samo mali djelić tog zastrašujućeg ogromnog tijela. Kasnije sam se pitao je li to ‘kozmička zmija’ o kojoj je pisao Narby, ili je to prikaz zelene lijane ayahuasce ili je to pak lanac DNA, u slučaju ako se moja svijest spustila na temeljnu razinu stvarnosti, ili je to pak ‘majka duhana’ koju su šamani i antropolozi s iskustvom ayahuasce opisivali kao zastrašuući entitet u obliku zmije. Stvarno ne znam , nit’ ću ikad znati.

Bilo je užasno zlo, noge su mi otkazivale, oči su mi otkazivale, centra za ravnitežu mi je otkazivao, pa sam na kraju u obliku fetusa legnuo na travu a potom se poleđuške ispružio. Shvatio sam kako je to ugodno. Kasnije sam se nekako ustao i obavio onaj razgovor s ayahuascom koji sam već spomenuo, kad sam joj rekao da sam shvatio pouku i da sad idem unutra, a ako želi da povraćam, da to napravi sad, pa da se vratim natrag.

U jednom trenutku, kad sam se već vratio u kuću i legao na svoju vreću, odjednom sam vidio kako se udaljujem od ovog svijeta. Već sam se dovoljno udaljio pa mi je prikazan kao nekakve male kućice do legokocki na nekoj ploči u daljini, lievo ispod mene. No, išao sam još dalje, a svijet je postao neki mali kvadratni komadić papira u daljini. Iznad i ispod njega prostirao se nepregledni prostor i shvatio sam da sam izašao iz matrice našeg svijeta, a da je ona baš to, tek jedna tanka ploha, zamislimo je kao komadić papira formata A4 u odnosu na neboder od pedeset katova. Naravno, u ovom slučaju riječ je o svemiru koji nema granica niti u jednom smjeru, a kamoli da je ograničen na pedest katova.

Ubrzo sam se našao ispred NJE – kozmičke matrice, ili kozmičke svijesti ili – kako mi je najprikladnije zvati je i kako mi je došlo samo od sebe – Velike majke. To je bio prizor!

No, prvo želim reći da je potpuno jasno da je to slika koju je u mojem mozgu stvorila ayahuasca, to nije pravi prizor Velike majke ili kozmičke svijesti jer ta stvarnost daleko nadilazi bilo što što možemo pojmiti osjetilima. Ona jednostavno imaju premali frekventni opseg, zapravo infinitezimalno mali u odnosu na sveukupnu stvarnost. To su stvari koji inače možemo samo osjećati u vidu neke intuicije. No, tumačim sebi da se ayahuasca pomoću mog mozga potrudila stvoriti najgrandiozniju moguću sliku, koja je u mojem slučaju izgledala ovako:

Zamislite zid od zlatnih niti, kratkih, dugih, lelujavih. Kroz sve te zlatne niti vrte se kaleidoskopi u raznim bojama i svira božanstvena glazba. Ja stojim pred tim zidom na nekom neodređenom prostoru (nema nikakve podloge pod mojim nogama) i pogledam lijevo, a on se pruža u beskonačnost. Pogledam desno – isto tako. Pogledam prema dolje, on ide beskonačno u dubinu. Pogledam prema gore – nema mu kraja. Zapanjujuće, zastrašujuće ogromno, i predivno u isto vrijeme. Taj ‘zid’ je, uz sve navedeno, još i beskonačno dubok.

I nekako mi se činilo kao da u njemu povremeno naslujućejem neki ženski lik u obliku fetusa. Naravno, ta kozmička svijet nema spola, ali ako je već moram nekako zvati, onda je pravi naziv: Velika majka. Jednostavno, Bog je ženskog roda, ne znam zašto.

Ima sam priliku i iskusiti kako razmišlja/osjeća ta kozmička svijet, ta Velika majka koje smo svi dio. Ona jednostavno na svoj spori, lelujavi način osjeća apsolutnu ljubav za sve i svakoga, ona je to i ništa drugo. Možete biti pedofil, Hitler ili svetac, ona će vas svejedno primiti sa svom ljubavlju, bez ikakvog osuđivanja i propitivanja, jer su za nju to sve sitnice.

Ali njenu ljubav ne treba miješati s ljudskom, tu je ključ. Jer Velika majka ne poznaje strah. Kad dijete padne s bicikla, mama često puta potrči prema njemu, i zbog ljubavi, ali i zbog straha da mu se nešto nije dogodlio. Kod Velike majke toga nema. Osim što ne poznaje strah i osim što je ona sve što postoji, još uz to ona zna da se nikome ništa ne može dogoditi.

Evo kakvo mi je ayahuasca dala iskustvo o ‘rezoniranju’ Velike majke ili kozmičke matrice ili svijesti. Ona stvari vidi ovako: svakome od nas dala je sve alate (pri tom misli na našu sposobnost da stvaramo svjetove) i dala nam je cijeli svemir za igralište. Što nam još više može dati?

Evo vam svi alati i cijeli svemir za igralište, djeco. Igrajte se. I mi to i radimo, cijelo vrijeme.

U tom sam trenutku shvatio nesporazum i neznanje koje leži u svim onim situacijama kad ljudi nešto mole boga, a on ih kao ne čuje, pa ga se oni odriču i slično. Iz perspektive Velike majke, te stvari izgledaju potpuno drugačije. To je sve tek naša igra koju smo sami odabrali i koju možemo mijenjati po volji. Mi smo taj ‘bog’, svijet u kojem živimo je tek naš vlastiti privid, a sve što nam se zbiva naš izbor. Zašto da nama ili bilo kome drugome kvari igru? Ona za sve nas, od Pola Pota do onog siromaha u Africi ni nema drugo nego beskrajnu ljubav koju je i pokazala time što nam je dala sve alate i cijeli svemir za igralište. Velika majka pliva u toj svojoj ljubavi, u nekom svom sporom lelujavom ritmu, nama nepojmljivom. Tko zna što radi i o čemu kontemplira to divovsko biće izvan svih osjetilnih mogućnosti naše spoznaje? Sad kad razmišljam, čini mi se vjerojatnim da u isto vrijeme proživljava iksustva svih nas s onog tankog komadića papira izgubljenog u beskraju, kao i svih drugih sličnih svjetova, na sličan način kao što mi možemo osjećati svaki komadić naše kože kad bismo se usredotočili. I da zna sve o svima, za nju nema nikakvih tajni. Shvatio sam u tom trenutku da je David Icke bio u pravu kad je rekao „Beskrajna ljubav je jedina istina, sve ostalo je iluzija“. Doista je tako. Uostalom, on je tu rečenicu i čuo uzevši ayahuascu.

Sjećam da sam pomislio, dok sam stajao pred tim grandioznim prizorom punim boja, oblika i zvukova, tim beskrajnim zidom od zlatnih niti, kako mi sad više nitko ne može prodavati priče, ni svećenici ni rabini. Jer ja sam bio tamo i vidio svojim očima i doživio djelić toga kako Velika majka ‘razmišlja’.

Tri dana nakon iskustva s ayahuascom bio sam na sprovodu i slušao svećenika kako priča one uobičajene priče : „u ono vrijeme reče Isus svojim učenicima…..oslobodi grijeha ovog našeg brata….Isus je put, samo kroz njega stiže se u kraljevstvo božje“. Nisam ni prije vjerovao u sve to, već neko vrijeme znam da su to sve izmišljene pričice bez pravog uporišta u povijesti, ali sad sam prvi put doista uvidio svu besmislenost te i svih drugih religijskih priča. Sjetio sam se kako rezonira Velika majka, pa mi je došlo da se naglas nasmijem na sve ove priče o grijehu, i odlasku kroz Isusa do boga itd, sve su mi se pokazale tako pogrešnima i ispraznima. Ali neka ih. Kao što mi je ayahuasca pokazala kako Velika majka razmišlja – dala nam je sve alate i cijeli svemir kao igralište. Pa, igrajmo se! Živjeli Isus, Buda i Krišna i svi ostali, makar nikad nisu ni postojali.

U nekim trenucima sam, ležeći na vreći, buncao i vrtio glavom lijevo-desno, stenjao i plakao pa su me poslije pitali zašto. Ali to je bilo neko čudno plakanje, od zadivljenosti uglavnom, ili barem taknutosti, u isto vrijeme moja su iskustva bila grandiozna do granice da budu zastrašujuća, a ujedno su bila predivna….“

Evo nas opet. Bilo je zabavno pročitati vaše komentare i rezerve, mada sam sve te štoseve i sam sam već potrošio s frendovima kad bismo pričali o tim stvarima kao što su psihoaktivne biljke i što je stvarno, a što ne, i tko je ušlagiran, a tko ne. Naravno, nema tu nigdje nikakvih dokaza, s jedne strane sve je to trla baba lan, s druge strane nijedan čovjek očito nema isti film, a o svemu tome su mnogi ljudi (uključujući i mene) ponekak dumali dok bi trusili Žuju ili šljivovicu u dimu filtera stošezdeset, što su lako dostupne i zakonom dopuštene psihoaktivne tvari.
Uostalom, većina stvari ima samo onoliko značenja koliko znače onome tko ih doživljava. Tako je s nogometom, Dnevnikom, automobilom, sličicama Životinjsko carstvo…baš sa svime. No, ako sve i jest tek ‘ušlagiranost’, ipak je zabavno za čitati. Barem meni. Osobno mi se čini čak i više od zabavnog, možda i poučno, ali čini se da je svakako riječ o iskustvu poprilično različite kvalitete od onoga koje daje domaća šljivovica.
Stoga, što god tko trusio u ovom trenutku, mi idemo junački dalje, s drugim dijelom ove priče! Evo ga:
***************
„U jednom trenutku je šaman došao do mene jer je vidio da se nešto zbiva sa mnom i da sam sav nemiran. Kad sam otvorio oči, sjećam se da sam vidio njegovo lice i ruku kao da dopiru do mene kroz zid od izmaglice, s drugog svijeta. Rekao sam mu polako, kako sam već jedino mogao, jedva skupivši ono malo moći nad svojim mislima i tijelom: „This is not a joke. You knew it all the time“. Nasmiješio se i stavio mi je ruku na čelo, a ja sam vidio njegovu pravu prirodu. On više bio mladić nego iskusni starac mačkolikog, gipkog i mišićavog tijela. „You see the truth now“, šapnuo mi je i podigao kažiprst: „We are all one.“ Kako sam sav bio u nekom bunilu, držao mi je još malo ruku na čelu. Kad sam se malo smirio rekao mi je „I’m watching you“ prije nego se udaljio. Povremeno sam kasnije dizao glavu i svaki put kad bih ga pogledao znao sam da me gleda svojim unutrašnjim okom. U jednom trenutku sam čak počeo nešto intezivno razmišljati o njemu, a kad sam otvorio on je čučao ispred mene. Telepatija, pomislih. Uostalom, on je isto uzeo ayahuascu. Pokušao sam mu reći nešto važno o svojoj spoznaji, ali jedva sam oblikovao riječ. Nije me razumio, pa se nagnuo uhom i rekao da ponovim. Pa sam ponovio. Bilo je to neobično, što je uložio toliko napora da čuje što imam za reći. I ne samo to – u jednom trenutku je on nešto govorio, ali ja nisam mogao razabrati riječi mada sam sve dobro čuo. Koliko god da sam se napinjao, one su mi zvučale kao ouuuaaaiiijjaaaaooouu, ali svejedno sam razumio poruku. Shvatio sam da naše riječi nose poruke i misli ne samo na razini oblikovanja zvukova koji čine riječi. Jednostavno sam shvatio što je govorio, a da nisam mogao razabrati riječi.
Ayahuasquero je inače ime za šamana koji priprema i konzumira ayahuascu i vodi druge kroz to. To spominjem jer se u jednoj od mojih ‘vizija’-iskustava pojavila jasna slika po čemu je ayahuasquero to što je ili po čemu je bilo tko sličan baš to. U isto vrijeme sam uvidio da je to urođeno stanje svih ljudi, da se svi rađamo s alatom da budemo isti takvi. Probat ću opisati tu svoju sliku, što je uvijek teško jer sam je ja dobio kao iskustvo. To je pomalo kao da nekom tko nikad nije osjetio vatru pokušavate objasniti dodir vatre.
Dakle, u jednom sam trenutku uvidio kako ayahuasquero gleda na svijet, a to je: istovremeno s dvije razine. Na jednoj razini vidi plošno ovaj naš uobičajeni svijet, ljude sa manama i vrlinama, a u isto vrijeme vidi ih i iz neke gornje kozmičke razine. Dakle, vidi njihove mane kao izraze njihovih problema ili njihova neznanja, bolje reći – privremene amnezije. Kao tek igru To je perspektiva potunog razumijevanja iz koje se ni na koga ne možeš ljutiti jer ga potpuno razumiješ i možeš se uživjeti u njegovu situaciju.
Ključna stvar jest upravo to postojanje na obje razine istovremeno – na jednoj („ovozemaljskoj“) koja je potrebna da bi čovek mogao komunicirati sa svijetom, blebetati s drugima o ovome ili onome, smijati se ili ljutiti, drugim riječima biti dio svijeta. S druge razine on vidi u ljude i razumije ih s te druge, kozmičke razine. Situacija koju sam doživio izgledala je ovako: zamislimo jedna kat na kojem je velikih hol pun ljudi kroz koje hodaš, zaobilaziš ih, sudaraš se. Užurbana lica, netko nekoga opsuje ili ti nekog opsuješ ako te slučajno gurne. U isto vrijeme, nekim drugim okom, ti sve gledaš i s gornjeg kata pa vidiš cijelu panoramu, vidiš tko kuda ide i kako nekoga izbjeći, koliko još imaš puta, zašto ljudi rade to što rade…
Možda je to ono što zovu prosvijetljenošću, ali ako i nije to, onda mudrost svakako jest. I što je najljepše od svega, svi smo rođeni s alatom da budemo takvi. Taj alat zove se : empatija.
I to je sve. Empatija – sposobnost uživljavanja u tuđa stanja, probleme ili emocije. To je alat koji svakome od nas omogućava da promatramo svijet istovremeno s dvije razine – ljudske i kozmičke. (mada u mojoj viziji to nije izgledalo tako dramatično, dapače, bila je to svakodnevna stvar, kao da je riječ o dva kata u jednoj zgradi.)
I još nešto važno sam doživio. Shvatio sam da često puta namjerno isključujem empatiju jer se bojim obaveza koje bi mi ona mogla stvoriti. Ako vidim siromašnog dječaka, moram li skinuti košulju i dati mu je? Ako čitam o gladi u Africi, moram li se smjesta prijaviti u neki humanitarni konvoj? Ako vidim bolesnog čovjeka u bolnici, moram li sve ostaviti i otići pružati mu utjehu? Ali ne želim to sve raditi, postoje neke druge svari koje bih htio raditi. I tada kao da sam nastojao isključiti empatiju, jer sam imao osjećaj da bih svaki put kad osjetim empatiju morao nešto i poduzeti po tom pitanju.
Uopće ne.
Novost je (bar za mene): empatija nužno ne stvara obavezu. Osim ako to želiš. Možda nije na meni da mijenjam svijet (to jest ovaj privid od svijeta), da idem od čovjeka do čovjeka i pomažem svakome koga sretnem, jer svako se od nas igra na kozmičkom migrlaištu, svakome je igralište cijeli svemir i ima sve alate da ga stvara po volji. Na nama je samo da suosjećamo, da se uživljavamo i da se možemo uživjeti u druge, i to je sve. Ništa više i ništa manje od toga. Zapravo, doista jednostavno. Pod ayahuascom sam uvidio nesalomljivu logiku svega toga.
Dok sam gledao i doživljavao te slike, i dok sam uviđao da je empatija ključ i da smo svi rođeni s tim ključem, odjednom sam shvatio i da je to sve stvar ‘tajminga’. Svi smo s time rođeni, ali neki su to shvatili prije mene, ja sam shvatio sad, a neki će shvatiti poslije mene. Ali nema tu pametnijih i glupljih, mudrih ili manje mudrih, svi smo jednako mudri, samo je stvar vremena kad ćemo se tog prisjetiti. To je kao na faksu – netko diplomira godinu dana ranije, netko godinu dana kasnije, ali sve te diplome na kraju jednako vrijede.
Vidio sam i sliku sjevernoameričkog Indijanca-šamana koji s onim pomalo odsutnim, kao zamagljenim pogledom gleda negdje u daljinu i pjeva neku indijansku pjesmu koja odjekuje nad šumama, gorama i rijekama, negdje u vrijeme kad su bijeli kolonizatori već uništavali i prisvajali kontinent na kojem živi njegov narod. Uvidio sam da on vidi svijet istovremeno s dvije razine o kojima sam pisao i otuda stiže njegov mir i fatalizam, koji nikako ne znači da ga na našoj razini nisu pogađale stvari koje su se događale njegovm sunarodnjacima.
Ayahuasca je preda mnom odvrtila i razne stvari vezane uz moj život. Jedno od najfascinantnijih iskustava bila je prilika da vidim sebe kroz oči drugih iz moje okoline. Sjećam se da odjednom kao da sam se našao unutar svoje djece i promatrao sebe kroz njihove oči. Kao da sam bio oni i gledao sebe. Svako od njih doživljava me malo drugačije, a ja sam imao jedinstvenu priliku da se pogledam kroz njihove oči, što je fenomenalno prosvijetljujuće i korisno iskustvo koje čovjeku omogućava da ispravi eventualne greške (jer ih ne može ispraviti dok ne zna koje su, a ne može znati koje su jer je svatko od nas rob vlastitih programa i percepcija). No, bio sam sretan, jer je prizor mene kroz njihove oči bio lijep i ugodan prizor, s tek pokojim sivim tonom u nestajanju.
Do se sve to događalo, cijelo vrijeme su mi curile suze od ganuća, a i dana mi poteku kad idem nekome prepričavati ta svoja iskustva ili ih se samo sjetim.
Sjećam se da mi je ayahuasca pokazala neke moje životne izbore iz očišta Velike kozmičke majke. Vjerojatno selektivno, jer sam iz te kozmičke perspektive vidio (to jest prikazane su mi) samo situacije u kojima se iz te perspektive vidjelo kako sam bio odvažan i donio prave odluke (a nemoguće da sam uvijek bio takav). No, nikad nisam te situacije promatrao na taj način kako mi ih je ayahuasca pokazala. Kao prvo, nisam u tim kaotičnim trenucima niti znao da sam donio neke odluke, a kamoli odvažne, a kao drugo, u većini prikazanih situacija, u trenucima dok su se zbivale, bio sam previše pod stresom i previše uplašen pa nikako sebe nisam mogao doživjeti kao odvažnog, mada me nešto iznutra tjeralo da napravim baš tako, usprkos strahu i nelagodnosti. A kad su prošle, bio sam sretan što je gotovo i nisam više razmišljao o njima. Uvid u te situacije je također bio prosvijetljujuć i dao mi je samopouzdanje. Kad šamani ayahuascu zovu iscjeljiteljicom – sad to razumijem – oni taj pojam koriste u vrlo širokom smislu.
Imao sam iskustvo i objašnjenje raznih drugih stvari, recimo, prijateljstva. Proživio sam dirljive situacije, vodio zanimljive razgovore i dobio definicije nekih od tih pojmova. Vidio sam prirodu i uloge u svom ljubavnom odnosu. Vidio sam prava lica ili pravu prirodu nekih osoba – tako sam barem imao dojam pod ayahuascom, a i dalje ga imam, makar te osobe opet ispred mojih očiju imaju obični ljudski lik. Ali bili su to slikoviti prikazi koji zapravo odgovaraju stvarnosti. To znam, jer kad sam ih poslije pričao nekim prijateljima koji poznaju te ljude, odjednom bi samo rekli: „Pa da, to je to, taj čovjek točno tako izgleda i takav je po prirodi“. Te slike nisu bile bezveze, a kretale su se u rasponu od graciozne Indijanke-izvidnika preko dobroćudnog čovjekolikog lava s naočala do mačkolikog tamnoputog čovjeka gipkog kretanja.
Imao sam iskustvo i objašnjenje raznih drugih stvari, recimo, prijateljstva. Proživio sam dirljive situacije, vodio zanimljive razgovore i dobio definicije nekih od tih pojmova. Vidio sam prirodu i uloge u svom ljubavnom odnosu. Vidio sam prava lica ili pravu prirodu nekih osoba – tako sam barem imao dojam pod ayahuascom, a i dalje ga imam, makar te osobe opet ispred mojih očiju imaju obični ljudski lik. Ali bili su to slikoviti prikazi koji zapravo odgovaraju stvarnosti. To znam, jer kad sam ih poslije pričao nekim prijateljima koji poznaju te ljude, odjednom bi samo rekli: „Pa da, to je to, taj čovjek točno tako izgleda i takav je po prirodi“. Te slike nisu bile bezveze, a kretale su se u rasponu od graciozne Indijanke-izvidnika preko dobroćudnog čovjekolikog lava s naočala do mačkolikog tamnoputog čovjeka gipkog kretanja.
I ne samo to. Imao sam to iskustvo i s drugim stvarima. Recimo, s bankama. U prikazu pod ayahuascom nekome sam pokazivao kako se ne treba bojati ropstva koje nameću banke niti se boriti protiv njih. Samo ih treba izbrisati iz glave, kao na touch-screenu palcem ih odbaciti u stranu. To sam radio pred njim i ta je stvarnost bila toliko stvarna da sam rekao sam sebi kako moram, kako sve ovo završi, to svima reći, kako je to turbojednostavno i da nikakvih problema zapravo ni nema jer možemo što god hoćemo. Samo iz glave izbrišemo što nam smeta, a svijet se ionako nalazi samo tamo.
Naravno, sad kad sam opet u ovoj stvarnosti, to mi baš ne ide tako. Ne mogu samo otići do, recimo, zgrade banke, ispružiti palac ispred sebe i povući je u stranu, u neki kozmički ‘recycle bin’. Ali svejedno na mnogim poljima koristim ono što sam naučio na ayahuasci. Kad god se pojave situacije koje u meni izazivaju strah ili neizvjesnost, sjetim se tih iskustava s ayahuasce koja me podsjete da se sve interpretacije svijeta događaju u mojoj glavi. Tada odlučim da neću izabrati ove koje mi stvaraju strah ili navještuju nevolje, već ih mentalno izbrišem sa slike, odlučivši da će biti drugačije, ovisno već o tome o kojoj se situaciji radi. Naravno, nikad neću moći procijeniti radi li stvar, jer se nikad ne mogu vratiti u prošlost neke situacije i testirati neki drugi razvoj događaja. Ali dovoljno mi je i to što se više ne osjećam bespomoćan već gospodar situacije. Pa u tom trenutku nestaje strah, glavna kočnica svih nas i glavni uzrok većine trenutaka kad se loše, besperspektivno ili beznadno osjećamo.
Imao sam još iskustava o kako se moćnim entitetima i stvarnostima radi, a kako je ovaj naš svijet tek privid, tanka opna razvučena preko prave stvarnosti, nešto nalik kompjuterskoj 3D grafici. Hodao sam ulicom i vidio sam ulicu ispred sebe, ali u isto vrijeme sam znao da se iza ugla pokrajnje ulice, koju ne vidim, nalazi ista ona slika s mog mentalnog ekrana, puna boja i oblika i s onim divovskim zastrašujućim vijugavim zelenim tijelom kojega se svako malo ukaže djelić sa strane ekrana. Samo se trebam nagnuti iza ugla i vidjet ću je. No, kad bih došao do pokrajnje ulice i nagnuo se iza ugla da to vidim – ispred mene bi se opet ukazala tek još jedna ulica. Ali znao sam da je to privid, da je ispod površine te slike nešto sasvim drugo. Ali prava slika je stalno izmicala.
Sad kad razmišljam, to doista je nalik računalnoj 3D grafici. Kad hodaš kroz virtualni prostor, u sliku se dekodira samo ono što je na monitoru, ostali dijelovi virtualnog prostora u tom trenutku ne postoje (osim u vidu kodova). No, čim zaokreneš iz virtualnog ugla, računalni program stvori 3D sliku te ulice i ti vidiš – novu ulicu. Na sličan način se, kako sam doživio, odmataju slike u ovoj našoj stvarnosti, svi ti prividi daljina, dubina, visina u najtemeljnijem smislu postoje samo dok ih mi gledamo. Pri tom je stvar znatno složenija od 3D grafike, jer ovdje milijarde nas vide iste prizore, koju su dio ove naše matrice. Ali istovremeno, svi se ti prizori dekodiraju samo u našim mozgovima i samo tamo postoje ovakvi kakve ih vidimo. Uključujući i sve moguće trikove kojima bismo, pada mi na pamet, mogli zaobići tu stvarnost. Recimo, slikajući fotoaparatom iza leđa.
Takvi su bili dijelovi mog iskustva s ayahuascom. Meni je sve izgledalo stvarno, upravo kao i soba u kojoj sad sjedim. Čak i stvarnije, jer je bilo impregnirano osjećanjem i doživljavanjem dok tu na kauču ponekad sjedim sasvim tupo Toliko je bilo stvarni da sam, još pod djelovanjem ayahuasce, rekao sam sebi da to moram svima ispričati. Štoviše, da mi to od sada mora biti glavna zadaća u životu. No, s obzirom da je riječ o prečudnim stvarima u odnosu na ono što smo naviknuti, rekao sam sam sebi da će moji postupci ići u tom smjeru nenametljivo, čak i kad iz njih neće biti jasno vidljivo o čemu se radi. No, onim upućenima bit će vidljivo iz aviona. Tako mi se bar činilo tada, kasnije je taj dojam pomalo izblijedio, kako je sve više vremena bilo između mene i tih događaja.
Da ne zaboravim spomenuti jednu neobičnu posljedicu, a to je da sam prestao pušiti i piti kavu. Nije da sam to ikad htio, uživao sam pušeći uz kavu i još uvijek imam u džepu kutiju cigareta. Ali jednostavno mi se ne puši, a ni kava me ne privlači. Naručio sam je par puta, ali uopće mi nije bila dobra. Nevjerojatno, da čovjek želi pušiti, a ne može. Čak mi je i žao jer sam prije uživao otići u kafić na kavu, ujutro, navečer, svejedno, a sad to više nema smisla. Ako se već moram naći s nekim onda kao Koko Bill pijem kamilicu, što mi i nije neki gušt da bih išao sam se tome izlagati, a pogotovo bez pljuge. Valjda ayahuascu i zato zovu isceljiteljica.
Bio je to vrlo iscrpljujući, ali i pročišćavajući vikend. Najviše iscrpljujući dio čak i nije bilo samo iskustvo ajahuasce, već svi oni dojmovi kad su ‘vizije’ završile, svo ono razmišljanje o njima. Sve je to bilo toliko duboko, da sam neprestano plakao, pa sam budan i ‘strgan’ dočekao jutro, bez ikakve želje da izađem van na sunce. Isto se nastavilo cijeloga dana (tek iduću večer na redu je bilo drugo uzimanje ayahuasce), pa me od silnog plakanja počekla neizdrživo boljeti glava. No, nije bilo samo plakanje. Bilo je i puno razgovora s drugim ljudima, pogotovo s bliskima, u kojima smo jedni drugima pričali što smo vidjeli. Također, svakoga od ta dva dana smo se u jednom trenutku trebali svi okupiti i svima iz ‘plemena’ ispričati kako smo i što doživjeli. To je također bilo vrlo zanimljivo i davalo uvid na koliko sve načina i razina ayahuasca djeluje. Bilo je to nekako povezujuće. Neki ljudi nisu imali vizije, a drugi su imali onakve u skladu sa svojim razlozima, problemima ili pitanjem koje ih je zanimalo. Ja sam svoj odgovor na pitanje koja je prava priroda stvarnosti i kako izgleda svijet bez naočala ove stvarnosti, svakako vrlo živopisno dobio i te su spoznaje stalno sa mnom.. Za kraj mogu samo reći ono što smo svi tada rekli: Hvala i Viva ayahuasca.“

*****************************

Bila je to priča koju sam vam obećao. Ako vam je bila barem upola zanimljiva kao meni, onda ste se dobro zabavili. Čudnovat je ovaj svijet doista. Najčudnije od svega je što je čovjek stavio izvan zakona toliko biljaka koje mijenjaju čovjekovu svijest. Kako je moguće biljke, koje je priroda s nekim razlogom stvorila, staviti izvan zakona? I kako je moguće staviti zakonske okvire na to što će čovjek činiti sa vlastitom sviješću? To je pitanje koje je ujednom intervjuu postavio baš onaj isti Jeemy Narby s početka prvog dijela ovog iskustva. (Pitanje je na mjestu – koliko znam, ne postoje zakoni koji mi brane da si odrežem ruku.) Dok je istovremeno dozvoljeno, i čak se potiče, da tu istu svijest mijenjaju televizijski programi, reklame, novinske vijesti, tvari koje se stavljaju u hranu i piće, od aspartama, natrij glutaminata do klora i fluora. Alkohol je čak i dozvoljen, dok je heroin, okrutni ubojica i unesrećitelj ljudi, sveprisutan, a njime čak trguju i velike organizacije koje se navodno bore protiv njega (poput CIA-e).
Kad čovjek ima u vidu sve što je ispričano u iskustvu ovog čovjeka s ayahuascom, lako je zamisliti da živimo u nekoj nametnutoj stvarnosti, u kojoj se netko poprilično potrudio uvjeriti nas da mi tu ništa ne možemo i da stvari imaju neku svoju unutarnju i nedokučivu logiku i da je svijet neki mehanički sklop kojega samo možemo promatrati izvana i ako imamo sreće, naći svoje mjesto kao kotačić u tim stroju.
Najvažniji dio čini mi se onaj s empatijom, ali nisam zaboravio ni što je rečeno gore, u meni najzanimljivijem dijelu, a to je susret s kozmičkom matricom (mislim da je to bilo u prvo dijelu). Imamo sve alate i cijeli svemir za igralište.
Možda vrijedi malo poigrati se time i ‘proroštati’ po svojoj alatnici...