The Majka

Vaši pogledi na postojanje i smisao života ideš koji naslov hehe,, iskrena da budem nije mi se dalo čitat što ste pisali o vašim smislima života, nekak jurim na fax ali me taj naslov baš upikuniu u oko hehe,, -- to mi je dosta filozofski naslov i temaq, a ja sam daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaleko od filozofiranja i razmišljanja o smislu života, zašto sam tu, i zašto sada i u ovom tjelu,,, onak,, ionako nikad neču a nit mi se neda doč do tih odgovora tako da zaključak je

smisao života BIT SRETAN I SMIJAT SE tiu sad i ovdje bez previše filozofiranja




a budem naveče bacila oko na vaše filozofiranje oko smisla života, vidim neki su se raspiiiiiiiiisaliii hehe

odmah sam na flajera pomislio kad sam vidio krletku oko glave, al dosta sam površan pa sam šaku previdio.
eh kako god se zvalo, chacruna je vrlo elegantno ujebala šaku u ovoj raspravi

šta ja znam, ovaj osvrt chacrune nema veze s ovom mojom slikom i popratnom filozofijom. Uopće me ne zanima zašt sam tu, zašt sada i u ovom tjelu, šta i kako bi trebao živjeti itd.

Nego mene primarno interesira priroda stvarnosti, nešt tipa kastanedinih pripovjetki. imam osjećaj da je srž svega puno drugačija od mog svakodnevnog poimanja toga svega. ma zaebano mi objasnit šta ja uopće želim... recimo da samo želim da nema one šake

Ma htjedoh ti odgovoriti još prije par tjedana, ali mi se nije dalo, sjećam se da si napisao negdje da čitavu ljudsku egzistenciju svodiš na izmjenu generacija i biološke procese. Ja smatram to pomalo naivnim

Ne planiram se sada igrati učitelja, ali razvoj takvog konceptualnog aparata prilično je star (19.st.), i otada je mnogo puta objašnjeno zašto je taj pristup redukcionistički i pogrešan. Ne objašnjava temeljne ljudske tvorevine, kao što su jezik, kultura, civilizacija, umjetnost, empatiju, slobodu [u smislu mogućnosti stvaranja vlastitih zakona, što je zapravo - kontrainstinktivno], itd. koje su nužno "umjetno" stvorene i ne doprinose ni na koji način širenju ljudske vrste. Također parovi - bili oni homoseksualni ili heteroseksualni - su "protuprirodni" iz biologističke perspektive jer ograničavaju broj seksualnih partnera i pritome smanjuju potencijal za daljnje razmnožavanje vrste. Jednostavno je previše toga što se kosi s tim svjetonazorom, i ta se filozofija s pravom naziva zastarjelom i netočnom.



Inače, iz moje vlastite pozicije, biologizam/determinizam/pozitivizam/darvinizam i slični svjetonazori samo su drugi način zamišljanja Boga jer se zasnivaju na traženju uloge čovjeka na ovom svijetu, iliti drugim riječima - smisla života. Zbog toga je i sam po sebi kontradiktoran - jer se želi predstaviti kao prirodnoznanstveni, fizički sistem, a teži metafizičkom zaključku. što je, ofkors, logička pogreška.


Ispričavam se na offtopicu, uistinu! Ali imao sam potrebu ovo reći

Ozora ftw!

edit: Ovaj i gornji post su prebačeni iz druge teme, zato djeluju kao da se u potpunosti ne nastavljaju na cjelinu

Ok, nakon malo razmišljanja evo i mog doprinosa ovoj temi...
Zamislite da imate kompaniju koja želi napraviti proizvod i glavni cilj tog proizvoda je lova... Eh, sad, prvo od čega se kreće je ideja... Ok, recimo da netko ima ideju za proizvod, i sad da ne bi bilo da kompanija srlja u nešto, čelnici naruče procjenu da vide da li bi se to dalo iskoristiti... Ukoliko vide da je to kao ideja ok, ali da ne bi zaradili nešto na tome, i još k tome da to iziskuje previše truda, vremena i resursa, čelnici zaključe da se uopće neće hvatati te problematike... Meni to zvuči ok kao mehanizam...
Razmislite malo o tome... Što vam uopće odgovor na pitanje "Što je smisao života?" znači? Da li ćete se osjećati bolje ako si odgovorite na pitanje koje ljudi postavljaju od pamtivjeka i još ga nije nitko odgovorio kako spada?
Sad kad se malo osvrnem na ovo što sam napisao, počinjem si razmišljati, da li je traganje za koristi u svrhu preživljavanja smisao života? Who cares....

Mislim da ste previse optereceni beznacajnim frazama, poput "spiritualnost", "bog", "priroda"; sve su to prazni oznacitelji u necijoj osobnoj, krnjoj i vrlo hermetickoj simbolickoj mrezi i zacaranom krugu autoreferencijalnosti.

S obzirom da je kljucna pogreska ove teme sto se ide u sirinu, ja bi se ogranicio na naslovu i odmah eliminirao "smisao". Smisao, kao nekakav potkozni fino-ugodjeni mehanizam koja pokrece svemir - ne postoji. Rijec koja se krije iza zastora "smisla" je "garancija". A garancije nema. Nikakve.

Nemam namjeru pisati eseje, pa cu ponuditi samo jednu malenu misao koja me u zadnje vrijeme okupira - psiholoska funkcija "intime". Odgovor do kojeg sam dosao je slijedeci:

Intima je lokacija nase osobne konstitutivne lazi koju ne dijelimo tako lagano jer ako bi ju netko ucinio prozirnom i mi sami bi postali prozirni. To je ono u sto uvjeravamo sami sebe. Sav sadrzaj koji si predstavljamo kao intiman je osnovna gradjevinska jedinica nase ego-projekcije, bez obzira da li se radi o toplim obiteljskim uspomenama ili ratnim traumama. Upravo zato sto je takav sadrzaj temeljan, drzimo ga duboko skrivenim i otkrivamo samo onima u koje imamo povjerenja, jer kada bi netko ukazao koliko je taj sadrzaj beznacajan, tj. fundamentalno bez-znacenja, nas ego bi izgubio konzistentnost i urusio se kao kula od karata. Nas strah implicira da podsvjesno znamo da je ta intima blef, but it works on the level of appearances. Moglo bi se reci da se radi o maski ispod maske, s tim da je intima konacna maska, ispod koje nema nista, zato ju tako grcevito drzimo dok se s povrsinskom maskom (nasim javnim karakterom) mozemo igrati i biti samokriticni koliko god hocemo. Socijalno zaostali ljudi su tako samo oni koji imaju problem da multipliciraju svoje maske, i onda i najmanju zajebanciju dozivljavaju kao egzistencijalnu prijetnju. Of course, deep down we're all human with our frailties, fears and desires, but deeper down we're nothing of the sort - nothing of any sort - a lack of something.

Mislim da ste previse optereceni beznacajnim frazama, poput "spiritualnost", "bog", "priroda"; sve su to prazni oznacitelji u necijoj osobnoj, krnjoj i vrlo hermetickoj simbolickoj mrezi i zacaranom krugu autoreferencijalnosti.

S obzirom da je kljucna pogreska ove teme sto se ide u sirinu, ja bi se ogranicio na naslovu i odmah eliminirao "smisao". Smisao, kao nekakav potkozni fino-ugodjeni mehanizam koja pokrece svemir - ne postoji. Rijec koja se krije iza zastora "smisla" je "garancija". A garancije nema. Nikakve.

Smisao je individualna kategorija, i obzirom da o njemu prica toliko ljudi, ocigledno da ima neko znacenje, barem za njih.

Naravno da ima znacenje za njih, ali ne ono koje oni misle da ima.

Prazni oznacitelji poput toga samo su impotentni pokusaj krpanja rupa koje jezik nikada ne moze u potpunosti pokriti, jer je jezik kao takav manjkava reprezentacija totaliteta stvarnosti, a manjak je i osnovna karakteristika bilo koje re-prezentacije; nazalost, mi ne zivimo u stvarnosti vec u registru jezika i iz njega nema bijega. Kad ja kazem "stolica", ja ne mislim na konkretni objekt u njegovoj punini, vec samo na odredjene, vrlo uske karakteristike i kvalitete tog objekta, opet definirane jezikom. Da me nitko nije naucio sto je "stolica", ja ne samo da ne bi znao sto je ona, ja ju ne bi ni vidio istim ocima. Zato npr. bušmana koji nikada nije vidio fotografiju, trebas doslovce nauciti kako da cita fotografiju.

Traganje za "smislom" je nista do traganja za necim sto ce zalijeciti iritantni osjecaj da registar jezika - dakle svo nase znanje i sposobnost koncipiranja - jednostavno nije dovoljan; no ono sto ljudi ne kuze je da je to preduvjet da nesto poput jezika uopce postoji. Jezik je kljucan; to je nasilan rez koji nas odvaja od zivotinja, koji cak postoji i u matrijalnom obliku. Dovoljno je uzeti u obzir da nasa kultura koja, za razliku od zivotinjske, prezivljava mijenu generacija, postoji neovisno o nama, i doslovce mijenja biokemijsku strukturu naseg mozga, dakle utjece na tzv. "fizicku" krutu stvarnost. A ljudska bica su nista nego odredjeno puknuce izmedju sila prirode i sila jezika (kulture), lokacija tocke gdje se priroda okrece sama protiv sebe u borbi za dominacijom. E sada, problem je sto smo mi podjednako priroda i kultura, zivotinje i ljudi, a ono ljudsko, kulturno u nama, konstantno pokusava zakrpati rupe koje je samo pojavljivanje jezika prouzrocilo. Tako npr. mi organski ne mozemo prihvatiti vlastitu smrt. Naravno da neke zivotinje osjecaju prijetnju, opasnost, starost, etc. ali to je sve na nagonskoj razini; oni fundamentalno nisu svjesni cinjenice da ce, kao individualni organizam, prestati postojati. Mi na genetskoj razini takodjer nemamo usadjen nikakav mehanizam da se nosimo sa vlastitom smrtnoscu, jer priroda, glupa i kaoticna kakva je, nije predvidjela da cemo postati svjesni te cinjenice, tj. da ce se pojaviti nesto poput subjektiviteta individualnog organizma. Zato i imamo religije, krize srednjih godina, depresije, etc.

U svakom slucaju, mislim da je uopce prvi korak da se ugledaju obrisi tih vjecnih pitanja potrebno neko znanje iz semiotike, jer neces sagraditi kucu (koncept) ako se ne znas sluziti alatom (jezikom).

Prazni oznacitelji poput toga samo su impotentni pokusaj krpanja rupa koje jezik nikada ne moze u potpunosti pokriti, jer je jezik kao takav manjkava reprezentacija totaliteta stvarnosti, a manjak je i osnovna karakteristika bilo koje re-prezentacije; nazalost, mi ne zivimo u stvarnosti vec u registru jezika i iz njega nema bijega. Kad ja kazem "stolica", ja ne mislim na konkretni objekt u njegovoj punini, vec samo na odredjene, vrlo uske karakteristike i kvalitete tog objekta, opet definirane jezikom. Da me nitko nije naucio sto je "stolica", ja ne samo da ne bi znao sto je ona, ja ju ne bi ni vidio istim ocima. Zato npr. bušmana koji nikada nije vidio fotografiju, trebas doslovce nauciti kako da cita fotografiju.

Traganje za "smislom" je nista do traganja za necim sto ce zalijeciti iritantni osjecaj da registar jezika - dakle svo nase znanje i sposobnost koncipiranja - jednostavno nije dovoljan; no ono sto ljudi ne kuze je da je to preduvjet da nesto poput jezika uopce postoji. Jezik je kljucan; to je nasilan rez koji nas odvaja od zivotinja, koji cak postoji i u matrijalnom obliku. Dovoljno je uzeti u obzir da nasa kultura koja, za razliku od zivotinjske, prezivljava mijenu generacija, postoji neovisno o nama, i doslovce mijenja biokemijsku strukturu naseg mozga, dakle utjece na tzv. "fizicku" krutu stvarnost. A ljudska bica su nista nego odredjeno puknuce izmedju sila prirode i sila jezika (kulture), lokacija tocke gdje se priroda okrece sama protiv sebe u borbi za dominacijom. E sada, problem je sto smo mi podjednako priroda i kultura, zivotinje i ljudi, a ono ljudsko, kulturno u nama, konstantno pokusava zakrpati rupe koje je samo pojavljivanje jezika prouzrocilo. Tako npr. mi organski ne mozemo prihvatiti vlastitu smrt. Naravno da neke zivotinje osjecaju prijetnju, opasnost, starost, etc. ali to je sve na nagonskoj razini; oni fundamentalno nisu svjesni cinjenice da ce, kao individualni organizam, prestati postojati. Mi na genetskoj razini takodjer nemamo usadjen nikakav mehanizam da se nosimo sa vlastitom smrtnoscu, jer priroda, glupa i kaoticna kakva je, nije predvidjela da cemo postati svjesni te cinjenice, tj. da ce se pojaviti nesto poput subjektiviteta individualnog organizma. Zato i imamo religije, krize srednjih godina, depresije, etc.

Iako se u se u sustini slazem sa vecinom stvari koje si ovdje napisao, na sljedecu izjavu imam zamjerku:

Naravno da ima znacenje za njih, ali ne ono koje oni misle da ima.

Isto kao sto zivotinja zivi svoj zivot, bez da razumije koncepte kao sto je smrt, tako i ljudi mogu jednako uspjesno zivjeti u vlastitom sistemu znacenja i vrijednosti, i imati vlastiti model koji ce im sluziti da objasne svijet koji ih okruzije. Znaci, ljudi imaju modele stvarnosti. Neki su banalni, neki sofisticirani (kao recimo ovaj koji si izlozio), ali svi obavljaju svoj zadatak - pomazu covjeku da se snadnje i prezivi. Neki vise uspjesno, neki manje uspjesno. Uspjesnost ovih modela se moze mjeriti na razne nacine. Jedan dobar kriterij koji mi pada na pamet je to koliko ti pomaze da zivis zadovoljno, sretno, bez straha itd. Isto kao sto se u svijetu nauke uspjesnost nekog modela mjeri po tome koliko dobro objasnjava odredjeni fenomen, ma kako to na prvi pogled djelovalo suludo (npr. kvantna mehanika).

Da li je takav smisao relativan? Jeste, al koga je briga

Ja si nikad ne bih uzeo za pravo da tumacim sta nesto znaci za nekoga drugoga, niti da polazem monopol na razumjevanje stvarnosti. Mislim da je u prirodi covjeka da trazi odgovore na ova pitanja, i veoma je zanimljivo to sto su razlicite kulture cesto dosle do slicnih odgovora. Ako nista, to nam moze reci nesto o ljudskoj prirodi...

Psychonaut je napisao/la:
Isto kao sto zivotinja zivi svoj zivot, bez da razumije koncepte kao sto je smrt, tako i ljudi mogu jednako uspjesno zivjeti u vlastitom sistemu znacenja i vrijednosti, i imati vlastiti model koji ce im sluziti da objasne svijet koji ih okruzije.

Nije isto, zato sto je zivotinjama nametnut jedan monolitni "pogled" na zivot, koji uopce nije pogled, jer zivotinje su u osnovi jedno s prirodom, njihov dozivljajni svijet je apsolutno direktan i bez fantazmatske konstrukcije ega koja nam dopusta da se na neki nacin udaljimo od "prirode", tj. vanjskog okolisa i unutarnjih nagona; kako i sam kazes, ljudi imaju izbor izmedju vise modela. No sama mogucnost izbora implicira da moramo imati nekakve faktore prema kojima cemo iskalkulirati koji je izbor najbolji za odredjenu svrhu, ili koji je izbor najbolji za nas; ti faktori, o kojima mozemo raspravljati, ali koji uvijek sustinski odredjuju covjeka su stvari poput morala, komfora, srece, pravde, moci, etc.

Neki su banalni, neki sofisticirani (kao recimo ovaj koji si izlozio), ali svi obavljaju svoj zadatak - pomazu covjeku da se snadnje i prezivi.

A tko kaze da je to njihov zadatak? Da smo se drzali tog zadatka nikad npr. ne bi odletili u svemir. Valjda si mozemo zadati vece kriterije od snalazenja i prezivljavanja, jer u protivnom ne samo da necemo iskoristiti svoje fantasticne potencijale, nego cemo se srozati na milost i nemilost nekog alfa-muzjaka, a u konacnici i na milost i nemilost ovog malog usranog planeta koji ce kad-tad odluciti da mu vise ne trebamo, ili ce neki meteor ili virus to odluciti umjesto njega. Ponavljam - nema garancije da cemo prezivjeti.

E sad, ako se slozimo da nam trebaju veci kriteriji od pukog every-man-for-himself prezivljavanja, onda se jednostavno stvara potreba za vrijednosnim sudovima i iznat svega Istinom, bez obzira na klimavu ontologiju te rijeci.

Jedan dobar kriterij koji mi pada na pamet je to koliko ti pomaze da zivis zadovoljno, sretno, bez straha itd.

Po tome najbolji sistem vrijednosti/pogled na svijet imaju bogati i mocni. Trebamo li mi samo prihvatiti njihov pogled na svijet ili se aktivno ukljuciti u njegovu analizu (ili jos bolje - vivisekciju)?

A kad smo kod srece imam jedan sjajan citat od Pascala Brucknera.

"I love life too much to want to be merely happy."

To je problem s ljudima, uvijek svode svoj potencijal i svoje zelje na najmanju mogucu jedinicu - komfor. I da nije bilo ljudi koji bi ih trgnuli iz tog komfora, koji su silovali njihov pogled na svijet, danas bi jos zivili u spiljama, jeli korove i bili "sretni" ako bi prezivjeli do tridesete. Samo ambicija i nasilno nametnuti ideali su nas odveli dalje od toga.

Isto kao sto se u svijetu nauke uspjesnost nekog modela mjeri po tome koliko dobro objasnjava odredjeni fenomen,

Da, ali na zalost stvari o kojima mi govorimo bas i nisu mjerljive. Neki elementi jesu svakako, ali u konacnici, nasi ideali se nalaze u svoj širini jezika, a ne u uskom simbolickom prostoru znanstvene metode i matematicke dedukcije.

Da li je takav smisao relativan? Jeste, al koga je briga

To nije samo relativno, treba to nazvati punim imenom - relativizam. A briga je mene i trebalo bi biti briga svakog covjeka koji nije krajnji egoist. Jer takav pogled na svijet pretpostavlja da uopce nismo povezani neraskidivim socijalnim, kulturnim (jezicnim) i politickim sponama.

Ja si nikad ne bih uzeo za pravo da tumacim sta nesto znaci za nekoga drugoga, niti da polazem monopol na razumjevanje stvarnosti.

Ne bi samo zato sto si u prilici da ne moras. A po meni je takav stav neodgovoran jer vrlo lako mozemo prosiriti onu poznatu o politici na teritorij filozofije - ti se mozda ne bavis ideologijom, ali se ideologija svakako bavi tobom. Actions have consequences; inactions even more so.

Mislim da je u prirodi covjeka da trazi odgovore na ova pitanja, i veoma je zanimljivo to sto su razlicite kulture cesto dosle do slicnih odgovora. Ako nista, to nam moze reci nesto o ljudskoj prirodi...

Ja uopce ne mislim da su dosli do slicnih odgovora. U najbolju ruku, najpopularnije suvremene kategorije vjerovanja mogli bi, uz mnogo ignoriranja i generalizacija, svrstati u dva tabora

1. Budisticki, panteisticki, neo-paganski, relativisticki, liberalni pogled na svijet ciji je glavni postulat da je svemir u harmoniji, koji se zalaze da zivimo "u skladu" s prirodom i da se do nirvane, ili "unutarnjeg mira" ili "sklada" ili "sretnog zivota" dolazi nekim oblikom stoicisticke rezignacije / meditacije / povlacenja / tolerancije / samovjerenosti

2. Abrahamski pogled na svijet, pogotovo u obliku krscanstva, komunizma, i drugih velikih etickih pokreta koji se zalaze za djelovanje, za borbu, za otpor, za nasilje, za rez u simbolickoj strukturi, za narusavanje bilo kakvog sklada, za temeljnu promjenu.

Ima tu jos mnogo toga, ali mislim da su ova dva prevladavajuca; danas pogotovo prvi, pred kojim smo u potpunosti kapitulirali.