Re: Finalna faza, prosvetljenje
Postano: 23.05.2017, 11:50
Ne može se jednoznačno i nedvosmisleno utvrditi što je prosvjetljenje, niti se treba, niti se smije, to bi bilo samo neko umjetno umno ograničavanje, no svejedno oni s iskustvima znaju o čemu se priča. Netko bez duhovnih iskustva ne može ni početi kontati duhovno pa da je pročitao i sve knjige svijeta o tuđim opisima duhovnih iskustva. Intelektualnost nema nikakve veze s duhovnošću niti se samo s intelektom može kontati duhovno, niti će se ikad moći, prije svega duhovno je duboko osjećajno (ne emocije, one su samo kao neka površna reakcija), onaj tko duboko ne osjeti život je slijep za duhovno. Oni koji imaju duhovna iskustva svojim duhom, a imaju i intelekt mogu pričati intelektualne opise duhovnog, no to je samo njihov opis. Tradicije i religije nisu duhovnost nego eventualno opis nečijih duhovnih iskustva, površno promatrano iz uma i izgubljena sva bit u tome.
Svi ti stručnjaci i stručni pojmovi, njihova upamćenja nečega, analiza, filozofija, sve je to beskorisno za duhovno. Čim se počne filozofski modelirati duhovno odma možeš znati da je riječ o laži jer se duhovno ne može staviti u neki sistem, ukrotiti umom i znati umom, nekakvim učenjem.
To što je prazni govor kad netko opisuje duhovno nekome bez duhovnih iskustva ni ne može biti drugo nego prazni govor, no onaj s duhovnim iskustvima će znati s čime popuniti te prazne riječi, jer bitno je da su prazne i apstraktne za um. Duhovnost nije vjerovanje, pa da bi se sad trebalo nešto intelektualizirati i svesti na točne informacije s kojima um može konkretno vjerovati i tako misliti da nešto zna. Razgradnjom umnih struktura ne postaje se glup bez smisla za inteligentni fizički život, to um vjeruje zbog straha za sebe, jer zna da sobom zaklanja duhovno u čovjeku. Um svakim pokušajem da definira duhovno stavlja ispred sebe zid kojim se odvaja od duhovnog i zbog kojeg čovjek ne može vidjeti duhovno, pravog sebe. Nema autoriteta koji bi mogao za sebe reći da jedini ima duhovnu istinu, onaj koji ju je dotaknuo zna koliko je relativna o kutu gledišta na isto. Jedino je bitno to isto, srž koja je ista u svemu, to se spozna i to je neopisivo, i onda se zna o čemu se priča.
Svi ti stručnjaci i stručni pojmovi, njihova upamćenja nečega, analiza, filozofija, sve je to beskorisno za duhovno. Čim se počne filozofski modelirati duhovno odma možeš znati da je riječ o laži jer se duhovno ne može staviti u neki sistem, ukrotiti umom i znati umom, nekakvim učenjem.
To što je prazni govor kad netko opisuje duhovno nekome bez duhovnih iskustva ni ne može biti drugo nego prazni govor, no onaj s duhovnim iskustvima će znati s čime popuniti te prazne riječi, jer bitno je da su prazne i apstraktne za um. Duhovnost nije vjerovanje, pa da bi se sad trebalo nešto intelektualizirati i svesti na točne informacije s kojima um može konkretno vjerovati i tako misliti da nešto zna. Razgradnjom umnih struktura ne postaje se glup bez smisla za inteligentni fizički život, to um vjeruje zbog straha za sebe, jer zna da sobom zaklanja duhovno u čovjeku. Um svakim pokušajem da definira duhovno stavlja ispred sebe zid kojim se odvaja od duhovnog i zbog kojeg čovjek ne može vidjeti duhovno, pravog sebe. Nema autoriteta koji bi mogao za sebe reći da jedini ima duhovnu istinu, onaj koji ju je dotaknuo zna koliko je relativna o kutu gledišta na isto. Jedino je bitno to isto, srž koja je ista u svemu, to se spozna i to je neopisivo, i onda se zna o čemu se priča.