Evo da napisem opsirnije kako je trip bio na daturi. Petak oko 14h, zove me drugar iz kraja, i spominje gucu, kao imamo prevoz ajde da idemo. Nije mi se islo, ali ajde zbog bleje da ispostujem drugare. Krenuli smo nas 4 kombijem. Krenuli smo sa vutricom, lepo se odradili, sve u fulu. Medjutim to nije trajalo nesto dugo. Bilo je oko 15 h. Drugar vadi kesu, a kesa puna cauri. Izvadili semenke, i poceli lagano da ih gutamo. Malo po malo i sve je nestalo. Stvarno ne znam koliko smo semenki progutali. Dok smo cekali da krene da nas radi, presli smo na biljni tamjan (magic dragon). U gucu smo stigli oko 18 h. Datura jos nije pocela da sljaka. Meni je bilo drago, stvarno nisam zeleo da se izgubim, hteo sam samo da uzivamo. Ali nazalost oko 21 h krece da me sljaka. Drugara nekih pola sata ranije. Tu nastaje pakao, ulazim u neku prodavnicu, i tu od radnice istripujem moju bivsu devojku. I pocnem da je smaram sta ti radis ovde, sa kim si sad u vezi, vec si nastavila dalje, ne mogu da verujem, itd itd. Radnica se sokirala, pozvala muza, on hteo murija da zove. Al ajde reko da ne pravim probleme izadjem. Narednih nekoliko casova se uopste ne secam. Onda sledeca scena, ja u nekom sumi, i neki glas mi govori da moram da nadjem mocvaru i da udjem u nju da bi preziveo. I tu krece potraga za mocvarom

Nailazim na mocvaru, hvata me zent malo, ali nemam drugi izlaz, zelim da zivim. Ulazim u mocvaru, tu krece paranoja, sta da radim, kuda sad, i opet neki glas mi govori, da treba da predjem mocvaru i da potrazim deponiju i ostacu sigurno ziv. I ja sta cu predjem mocvaru nadjem deponiju. Neka sreca me obuzela, ful osecaj, kao ziv sam idemo dalje. I opet se ne secam narednih par sati. Onako izgubljen, uzimam telefon i vidim da je 13h i da je subota. Tu vec krece paranoja, ne znam zasto sam jos pod tripom, nadam se da ce sto pre prestati. Postajem malo svestan da sam se izgubio. Trebalo mi je nekih 2 sata da nadjem civilizaciju. Naidjem na neke dobre ljude, koji su mi objasnili kojim putem treba da idem da bih dosao do guce. Pesacio sam nekih sat vremena i napokon sam stigao u gucu. A tokom cele setnje do guce pricao sam sa bivsom nastavnicom

ne verujem, pocinje jeza da me hvata otkud ona ovde, sta trazi sa mnom ovde. Pocinjem da se brinem. Ali briga nestaje, nastavnice vise nema. Nisam svestan da haluciniram. Dolazim u gucu, trazim moju ekipu, nema ih, ne vidim ih. Aaa ne verujem ostavili su me. I sta cu, gde cu, kao ajde da se popnem na neko brdo, da iskuliram malo. Penjem se na brdo, kuliram, postaje mi malo bolje, taman sam se ponadao kraj svega, nema vise ovog ocajnog rada. Ali dzabe. Ustajem i krecem da trcim niz brdo. Zaleteo sam se kao majmun, sapletem se i tu se izlomim neverovatno. Desna ruka u neverovatnom stanju. Zavaljujem da sam je sjebao, ali nastavljam dalje, ne boli toliko. Poludeo sam, ne znam gde cu vise, pricam sa nekih ljudima koji ne postoje. Ulazim u neku ulicu onako izgreban, iscepan, ljudi gledaju i neveruju. Opet od neke devojcice tripujem moju bivsu devojku, krecem da je smaram, ona vristi, dere se. Meni ne jasno. Sta joj je, sto se tako ponasa, pocinjem da placem, i da je molim da mi se vrati. Svi ljudi oko mene ne veruju sta gledaju. Dolaze panduri, zapisali me, ali me nisu priveli. Olaksanje. Izgubio sam pojam o stvarnosti. Guram ruku u dzep da izvadim telefom na vidim jel me neko zvao, da vidim koliko je sati, ali nista od toga, nema telefona, oba su mi ispala. Ajaoooo. Opet neki zvuk mi govori da pitam nekog koliko je sati, i da krenem peske za Beograd. Sretnem neku mladju ekipicu, sportisti, pitam ih koliko je sati, i tu se zaledjujem. Jebenih 23 00. Pocinjem opet da placem, trazim bivsu, nema je nigde. I opet glas neki, kreni kuci peske i kreni kuci peske. I ja mucenik lagano iz guce krecem ka beogradu, Zedan gladan, ma sta mi sve nije. Nailazim na neko jezero, tu stajem da se odmorim malo, pijem malo vode iz jezera

Inace guca je udaljena od beograda nekih 150 kilometara. Ali meni to u tom trenutku nije predstavljalo problem. Isao sam peske bas mnogo, i nailazim na neki grad. Sav srecan, kao evo ga beograd. Ajao, ulice me podsecaju na novi sad, i jos se odrzava poljoprivedni sajam. hahah ne moguce. I dalje ne znam u kom sam gradu bio. Nebitno da nastavim. Krecem dalje, ko zna sa kim pricam, iscepan.Uzimam telefon u ruke, i kao zovem drugara, pricam sa njim, i odjednom zavalim da pricam sam sa sobom. Telefon ne postoji. Oba su izgubljena. Svanulo je, mene malo popusta. Nailazim na neku pumpu, da vidim koliko je sati i da pitam nekog de se nalazim. Sati je oko 7 ujutru i u cacku sam. Alo sedam ujutru. Tu vec paranoja. Krenulo je da me sljaka u petak oko 21h a prestalo u nedelju oko 7 ujutru. Jebote sta se meni izdesavalo, ne secam se nicega sem par detalja. Strasno. Trazim od radnika da mi pozajmi telefom da okrenem nekoga od drugara da vidim gde su. Zovem drugara, on sav srecan, ziv sam do jaja. Ali opet nije sve u fulu. Pitam ga sta ti je, on onako smoreno odgovara da nisu nasli ovog drugog. Jebote nije valjda umro negde, to mi prolazi kroz glavu. Rekoh, ajde malo da se odmorim i da kupim neki sok. Imao sam 50 dinara, taman za kiselu vodu. Gde su ostale pare, ne znam. opet uzimam telefon od radnika i zovem drugara oko 9 ujutru, on sav srecan, nasli su ga. Krenuli su kuci, i na par minuta su od cacka. Ja srecan,spasen sam. Ostajem tu na pumpi, cekam ih da dodju po mene. Srecan sam sto sam ziv. Dolaze, ulazim u kombi, i pocinjem da se derem na njih sto me nisu zvali, kako su mogli da krenu bez mene. I onda se setim da sam izgubio oba telefona, i da se za dzabe ljutim. A drugaru je bio jos gori trip. Pricao sa djavolom, zavrsio go ispred policijske stanice, tukao se, ma strasno. Prvi i poslednji put da sam probao daturu.