Postoje nekoliko nacina ispiranja ali svi se svode na principu odvajanja sitnog od krupnog materijala i lakseg od tezeg.
Osnovno staro orudje za ispiranje zlata je takozvani "Ispitak" koji se u istoriji a i danas koristi
Prvo cu vam predstaviti tehniku ispiranja ispitkom
Dok u modernom dobu to izgleda ovako.
Kao sto vidite na donjoj slici ovaj ispitak ima kanalcice i prepreke na gornjoj strani koji sluze da bi se osiguralo da zlato ne ispadne iz ispitka tokom ispiranja iako je to gotovo nemoguce jer kao sto sam gore naveo jako je velika razlika u tezini bilo kog nanosa i zlata.
Zlatne cestice se ispiraju u ovim posudama ovaj posao zahteva puno strpljenja i srece naravno, ali i znanja, kao na primer gde reka najcesce ostavlja zlato.
Sam postupak ispiranja zlata pomocu ispitka odvija se tako, da uzimamo nanos u kome mislimo da ima zlata ubacujemo u ispitak, i pokretima levo desno stvaramo talase koji podizu u vodu blato i ostale sitne i lagane materijale, i onda tu vodu prosipamo, sipamo novu i ponavljamo postupak, kada nestane blata i oatalih materijala onda prelazimo na sledeci korak gde laganim nanosima vode u obliku talasa spiramo pesak iz ispitka i na dnu bi trebale nakon ispiranja da ostanu zlatne cestice ili grumenje.
Nase najpoznatije reke i rudnici se nalaze u Majdampeku na homoljskim planinama. Koji je jos u vreme stare Jugoslavije celu jugu snabdevao zlatom, mislim da svi znamo ili smo culi za zlatare majdampek.
ISPIRANJE ZLATA U RECI PEK KOD MAJDANPEKA KROZ ISTORIJU
Ime grada Majdanpek je nastalo od dve reci Majdan (Rudnik) i reci (Pek) zlatonosnoj reci.
Odvajkada je oblast u dolini Peka važila za predeo bogat zlatom. Intenzivna eksploatacija zlata iz rečnih nanosa počela je dolaskom Rimljana u ove krajeve - posebno u periodu vladavine cara Hadrijana ( II vek nove ere ), da bi je u Srednjem veku nastavili srpski kraljevi.
Posle oslobađanja od Turaka, eksploatacija zlata obnovljena je krajem XIX veka u vreme Kraljevine Srbije, a zatim i u Kraljevini Jugoslaviji. U tu svrhu korišćeni su specijalni bageri za vađenje zlatonosnog peska.
Najveći bager postavljen je početkom 30 - tih godina prošlog veka u selu Neresnica, u blizini Kučeva. Po veličini bio je drugi u svetu, odmah iza bagera britanskog kralja u Indiji. Kupilo ga je akcionarsko preduzeće ''Neresnica-Glogovica'', u kojem je kralj Aleksandar Karađorđević bio većinski vlasnik. Bager je proradio 12. oktobra 1934. godine, samo tri dana posle atentata na kralja u Marseju. Prema dostupnim arhivskim podacima ovaj bager je iz Peka vadio između 25 i 32 kilograma čistog zlata mesečno. Ako se zna da je radio sve do sredine 1955. godine, kada je prodan u staro gvožđe preduzeću ''Otpad'' iz Viteza, on je iz pečkog korita izvadio više od sedam tona zlata.
U drugoj polovini XX veka, zbog veće produktivnosti, prešlo se na dobijanje zlata industrijskom preradom rude bakra, dok je eksploatacija ispiranjem zlatonosnog rečnog peska potpuno zamrla. Danas samo nekolicina starijih ljudi poznaju stari, tradicionalni način ispiranja zlata, koji se u suštini zasniva na veštom korišćenju jednostavne drvene posude zvane Ispitak. Ispiranjem pomoću vode, u Ispitaku se razdvaja krupan materijal od sitnog i postepeno izbacuju lakši, manje vredni minerali i metali, da bi na kraju ostalo čisto zlato ili platina. Najčešće se koristi «vlaški» tip ispitaka koji je rađen od mekog drveta, kao što su joha ili topola, a oblik ovog ispitaka datira još iz vremena pre dolaska Rimljana u ove krajeve.
Takodje i dan danas se ovde vrsi ispiranje zlata u okolnim rekama peka iliti pritokama, kao sto su Todorova reka, Grabova reka itd..
Ovo je slika sa grabove reke:
I neka grumenja iz Peka.
Zlatna groznica u Americi i istrebljenje Čiroki indijanaca
Dve decenije pre čuvene zlatne groznice u Kaliforniji 1849. godine, američka prva zlatna groznica odigrala se u jugoistočnoj državi Džordžiji. Ona je otvorila nove granice, ali je gotovo istrebila Čiroki Indijance.
”Bendžamin Parks je 1828. lovio jelene desetak kilometara odavde i sapleo se na kamen veličine jajeta. Zlatne boje”, kaže Anđela Džonson, direktor Istorijskog lokaliteta muzeja zlata “Dalonega” u Džordžiji, objašnjavajući kako je počela prva zlatna groznica u Americi. Den Parks, praunuk Bendžamina Parksa, vodič je u Udruženom rudniku zlata, koji je u svojim najslavnijim danima bio najveći rudnik zlata istočno od reke Misisipi.
”Pričao je da su tokom jednog dana pronašli 25 kilograma zlata. Toliko zlata je tada vredelo 13 hiljada američkih dolara“, kaže on.
Džoni Parker, turistički vodič u Udruženom rudniku zlata, istražuje istorijat zlatne groznice u Džordžiji već više od 20 godina.
”Pre nego što odemo pod zemlju, reći ću vam nešto o istorijatu zlatne groznice. Reč dalonega znači zemlja žutog metala, ili na jeziku Čiroki Indijanaca žuti kamen. Možete da ga podignete i stavite u džep. U roku od jedne godine, tu se našlo 15 hiljada rudara, na tako malom prostoru”, kaže Parker, dodajući da je tokom prvog talasa zlatne groznice u Džordžiji, od 1829. do 1839, iskopano zlato u vrednosti od više desetina miliona dolara. U najuspešnijem periodu, Udruženi rudnik je upošljavao 1200 rudara. Međutim, sve to je imalo svoju cenu. Tereza Voker, rendžerka na istorijskom lokalitetu Nju Ekota, kaže da su Čiroki Indijanci, kojima je zemlja garantovana sporazumom, bili primorani da odu.
”Džordžija je tokom 19. veka, 1830, odlučila, predsednik Džekson je odlučio da preseli Čiroki Indijance u Oklahomu, da napravili mesto za doseljenike.”
Džoni Parker dodaje da je Čiroki jedino pleme koje nije odustalo od svoje imovine. “Čiroki su se borili da ostanu, jer su tu stigli prvi“, kaže Parker.
Anđela Džonson ističe da je ta borba bila uzaludna, jer je država Džordžija zaplenila indijansku teritoriju.
”Došli su i pregledali milion i šeststo hiljada hektara i podelili ih na parcele sa zlatom od 16 hektara i parcele od 64 hektara obradive zemlje. Morali ste da se kvalifikujete da biste je dobili. Trebalo je da budete stanovnik države Džordžije tri godine i da imate u porodici belog muškarca starog najmanje 18 godina. Za parcele od 64 hektara morali ste da platite 18 dolara.“
Prinudno preseljenje plemena Čiroki je počelo u zimu 1838.
“Bila je to najgora zima u istoriji. Išli su kroz dva-tri metra dubok sneg odavde do Oklahome“, kaže Tereza Voker i dodaje da su četiri hiljade ljudi - četvrtina plemena Čiroki - umrle tokom petomesečnog putovanja na zapad, koje je postalo poznato kao “Staza suza”.
Natrag u Dalonegi, Den Parks kaže da su dobra vremena završena 1906, kada je cena zlata znatno pala. Kaže da je posle zlatne groznice tu verovatno živelo pet stotina ljudi.
”Mnogi nisu ni znali za zlato u ovom kraju. Uvek su slušali o Kaliforniji. Bez obzira što je ovdašnja zlatna groznica bila prva, zauvek je ostala u senci Staze suza”
O tehnikama i orudju kao i mesta gde treba traziti cete dobiti u ovoj temi:
izrada-orudja-i-tehnike-ispiranja-zlata-t1380.html