Alan Watts

Svakog dana, novo otkriće
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 15:57

slika

Alan Watts jedan je od najuglednijih tumača istočnjačke misli na Zapadu koji nije bio samo marljiv učenjak već i slobodan i spontan duh.
U knjizi " Što je zen/Što je tao " iznosi rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja. Njegova su objašnjenja ključnih termina i ideja taa i zena vrlo živopisna.
Smatra da nam tao pruža uvid u istinsku vlastitu vrijednost kao osobe slobodne volje uklopljene u vječno promjenjive obrasce svijeta prirode, a da se učenjem o zenu i zen meditacijom može postići veće uživanje u svakom trenutku našeg života.

http://www.youtube.com/watch?v=8dtixs0UhkI

http://www.youtube.com/watch?v=K0No3RIjM00

Alan Watts - On Nothingness
http://www.youtube.com/watch?v=dLrMVous0Ac

Alan Watts - "The Human Game"
http://www.youtube.com/watch?v=C5LVg_1x4ww

1 - 1/8 http://www.youtube.com/watch?v=pTNpx9N22ss
1 - 2/8 http://www.youtube.com/watch?v=7Dj7XVYwPtY
1 - 3/8 http://www.youtube.com/watch?v=e1bvisFSIOI
1 - 4/8 http://www.youtube.com/watch?v=fKyjt2Ypn2A
1 - 5/8 http://www.youtube.com/watch?v=UOpwLSzYYGA
1 - 6/8 http://www.youtube.com/watch?v=VufbbPtRpoU
1 - 7/8 http://www.youtube.com/watch?v=sC09yDxGA2Q
1 - 8/8 http://www.youtube.com/watch?v=hoFd1UHVmuo

2 - 1/5 http://www.youtube.com/watch?v=bNMp39xFS3E
2 - 2/5 http://www.youtube.com/watch?v=u8TXqsEViDE
2 - 3/5 http://www.youtube.com/watch?v=_iWEGKN9Vzs
2 - 4/5 http://www.youtube.com/watch?v=CuO0lhXyjNY
2 - 5/5 http://www.youtube.com/watch?v=q01ZVFZ_NlM

A Conversation with Myself
1 of 3 http://www.youtube.com/watch?v=8aufuwMiKmE
2 of 3 http://www.youtube.com/watch?v=dZ8WeLrtFnY
3 of 3 http://www.youtube.com/watch?v=3RcjATFcbq4

Jedna njegova odlična knjiga na hrvatskome... media/knjige/Alan_Watts_-_Sto_je_zen__sto_je_tao.pdf

Watts:
Na kraju, naravno, apsolutno je nemoguće shvatiti i cijeniti naš prirodni svijet ako ne shvatite kada treba prestati s istraživanjem.
Naš nas unutarnji nemir uvijek tjera da se popnemo na svako brdo i prijeđemo svaki obzor kako bismo otkrili što se krije onkraj njega. No, kako postajete stariji i mudriji, smanjena razina energije i mudrost uče vas da planine gledate iz podnožja ili se možda popnete samo mali dio puta do vrha jer, kad ste na vrhu, više ne možete vidjeti planinu. S druge strane planine krije se možda dolina nalik onoj iz koje ste došli.
Stari indijski aforizam glasi: "Ono što je tamo je i ovdje."
To ne smijete pomiješati s osjećajem dosade ili zamorenošću pustolovinama. Stvar je zapravo u zapanjujućem otkriću da smo, na mjestu na kojem se sada nalazimo, već stigli na cilj.

To je to.

Ono što tražimo već je ovdje, ako nismo posve slijepi.
Jer, ako krenete tim planinskim putem sve do njegova kraja, otkrit ćete da vas on na kraju opet vodi do predgrađa. No, samo će nadasve glupa osoba pomisliti da put zapravo vodi tamo. Prava je istina da put vodi do svih mjesta kojima prolazi, pa tako i do mjesta na kojem vi stojite i promatrate ga. Promatrajući ga kako nestaje u brdima, već se nalazite u istini do koje on na kraju vodi.
Često sam uživao osluškujući neki skriveni vodopad u planinskom kanjonu. Taj mi je zvuk bio još čudesniji zato što sam potisnuo nagon da ga potražim i razjasnim misterij. Više ne moram otkrivati odakle potok dolazi i kamo teče.
Svaki potok, svaka cesta, ako se uporno i temeljito slijede do kraja, ne vode nikamo.
Zato prisilno istraživački um uvijek završava u onome što mu se čini grubom, gorkom stvarnošću činjenica.
Uostalom, sviranje violine zapravo je samo potezanje konjske dlake po mačjim iznutricama. Zvijezde na nebu samo su radioaktivne stijene i plin. No, samo je iluzija da se istina može otkriti rastavljanjem svega na dijelove, poput razmaženog djeteta koje rastavlja igračku.

Zato, nećemo neumorno i agresivno forsirati prelazak tih brda kako bismo otkrili nepoznato i natjerali prirodu da nam otkrije svoje tajne. Ono što je tamo već je ovdje.
Svako mjesto na kojem se nalazimo možemo smatrati središtem svemira. Svako mjesto na kojem stojimo možemo smatrati odredištem svojeg putovanja.

Na kraju, moramo odlučiti što zaista želimo učiniti.
Vjerujemo li prirodi ili bismo radije upravljali svime?
Želimo li biti nekakvi svemoćni bogovi, koji kontroliraju sve, ili želimo uživati u prirodi? Uostalom, ne možemo uživati u onome što grčevito pokušavamo kontrolirati. Jedno od najljepših obilježja naših tijela je to što o njima ne moramo cijelo vrijeme razmišljati. Kad biste, probudivši se ujutro, morali razmišljati o svakom detalju svoje cirkulacije, nikada ne biste dočekali kraj dana.
Netko je dobro primijetio: "Misterij života nije problem koji treba riješiti, nego stvarnost koju treba iskusiti."
Pjesma ptica i zvukovi kukaca način su prenošenja istine do uma. U cvjetovima i travi vidimo poruke taa.

Svijet je jedna Rorschachova mrlja, puna pokreta i migoljenja. Tek kad vidimo ravne crte i pravilne uzorke znamo da su ljudi negdje u blizini. Ljudi uvijek pokušavaju ispraviti stvari, pa tako i stvaramo ravne crte!
Pogledajte kako su zvijezde raspršene nebeskim svodom. Da bismo "dali smisao" zvijezdama, možemo nabaviti zvjezdane karte i vidjeti ravne crte koje ih spajaju i tvore razne uzorke te stvaraju konstelacije. No, sve su te linije, naravno, projekcije kojima zvijezde pokušavamo "dovesti u red i dati im smisao".
Jednako tako projiciramo i na površinu prirode radi raspravljanja s drugima - a onda je neizbježno da neka osoba jake volje i snažne i iznimne osobnosti opisuje svijet na određen način, a svi se ostali s tom osobom slože. To je jednostavno tako. A onda se to prenosi s koljena na koljeno.
Vratimo se mišljenju da je svijet jedna prvobitna Rorschachova mrlja. Krivulje svijeta, ujedinite se, nemate što izgubiti, do vlastitih imena!
Kada prihvatite pokrete i krivulje onakvima kakve jesu, kada shvatite da smo mi stvorili svijet našim vlastitim projekcijama, vidjet ćete da je razlika između unutra (vaš ego, vaše ja) i van (subjekt-promatrač i objekt-promatrač) umjetna.

Vaš je mozak organ poput srca i može rješavati probleme, a da ne mora o njima razmišljati! Mozak nije samo organ za razmišljanje - to je samo jedna njegova funkcija. Mozak čini još štošta, on omogućuje vašem tijelu i umu da shvaćaju i djeluju na nove, neponovljive, sjajne načine.

"Nastojanje da objasnimo život poretkom riječi je jednako nespretno kao pokušaj pijenja vode vilicom."

::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Suprotnost između nesigurnog, neurotičnog, obrazovanog "suvremenog" vjernika i tihog dostojanstva vjernika staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, čini ovog potonjeg čovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o ozbiljnoj pogreški u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja čovjeka čini neurotikom mora biti pogrešna.
"Većina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je većina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su stajališta onih prvih lažna, a potonjih istinita."

Čak kad bi to zapažanje bilo točno, apsurdno je objašnjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kaže: "Rekao si da je u podrumu buknuo požar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti uznemiren, očito je da požara nema." Agnostik ili skeptik jest neurotičar, no to istodobno ne znači da je njegova filozofija pogrešna; to podrazumijeva otkrivanje činjenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokušava pobjeći od neuroze zanemarujući činjenice, samo postupa prema načelu koje kaže: "Gdje je neznanje blaženstvo, glupo je biti m.udar." . Kad vjera u vječno postane nemogućom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom srećom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Međutim, koliko god se oni trudili da to zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dva ishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da će se nešto propustiti pa razum nervozno i požudno leti iz jedne razonode u drugu, ne nalazeći spokoja i zadovoljstva ni u čemu. S druge strane, frustracija zbog prinude da se neprestano progoni buduće dobro u sutrašnjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti, razvija u ljudi stajalište iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?"

U skladu s tim, naše je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlačenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako moramo zgrabiti sve što možemo dok još možemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te "droge" nazivamo visokim standardom života, a radi se o žestokom i složenom podražavanju osjetila, koje ih čini sve manje osjetljivima i željnima još jačih podražaja. Žudimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova, uzbuđenja i izazova u koje se moramo ugurati što je moguće više, i to u što je moguće kraćem vremenu.

Da bismo održali taj "standard", mnogi od nas pristaju živjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zarađivati tako novac kojim će potražiti olakšanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja užurbanosti i skupih zadovoljstava. Ta bi razdoblja trebala biti naš stvarni život, stvarna svrha kojoj služi i ono nužno zlo - naš posao. Ili pak zamišljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi već opisano, kako bi se podigla nova obitelj... i tako ad infinitum.

Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna života, toliko uobičajena da se uopće ne moramo zadržavati na pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako žive, ne znajući što bi drugo trebali raditi.

A što trebamo raditi? Čini se da postoje dvije mogućnosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj način otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u život onaj stari. Ako znanost ne može dokazati da Boga nema, možemo nastojati živjeti i djelovati na osnovi same mogućnosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, čini se, nema što izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad nećemo niti saznati da smo izgubili. No, očito je da to nikada neće biti dostatno za životnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kažemo: "Budući da je ionako sve isprazno, pretvarat ćemo se da nije tako!" Druga je mogućnost da se nemilosrdno pokušamo suočiti s činjenicom kako je "život bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega učiniti najbolje što možemo, dopuštajući znanosti i tehnologiji da nam služe koliko god mogu na tom našem putovanju od ničega do ništavila.

Ipak, nisu to jedina rješenja. Možemo započeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritički usmjerene znanosti. Možemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji apsolut. Možemo se posve suzdržati od nastojanja da vjerujemo, uzimajući život onakvim kakav on već jest, i ne smatrajući ga nečim drugim. S ove točke odlaska ipak postoji još jedan način života, koji ne zahtijeva ni mit, a niti beznađe. No, on zahtijeva opću revoluciju u načinu razmišljanja i osjećanja na koji smo do sada naviknuli.

Neobično u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i metafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neočekivan način usklađena s idejama o Bogu i vječnom životu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorište i za neke od glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao što se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema posljedici. Zajednička pogreška uobičajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na kažiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kažiprst radije stavi u usta i siše radi utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao riječi - od male su koristi, a često odvode i u zabludu, osim ako točno ne poznaješ određene stvarnosti na koje se one odnose. Riječ "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju među onima koji znaju što je voda. Jednako vrijedi i za riječ i ideju koju nazivamo "Bogom".
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 15:58

Ljudsko tijelo živi jer je složen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I zato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz život nalikuje zadržavanju daha: ustrajete li u tome, ubijate sami sebe.

Ne uspijemo li uvidjeti da je naš život promjena, postrojavamo se protiv samih sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vječiti simbol svih začaranih krugova, svakog pokušaja da se razdvoji vlastito biće i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim. Trudili se mi koliko hoćemo, "utvrđivanje" nikada neće dati smisao promjeni. Jedini način da se osmisli promjena bio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridružiti se njenom plesu.


Dio naših frustracija nalazi se u tome što očekujemo da nam jezik i misao ponude objašnjenja, koja oni zapravo ne mogu dati. Željeti da život bude "razumljiv" u takvom smislu, znači željeti da on bude nešto drugo, a ne život. Osjećati da je život besmislen ako "Ja" ne može biti trajno, to je kao očajnički se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj.

Riječi i mjerila ne daju život; one ga samo simboliziraju. Zato su sva "objašnjenja" svemira, izražena jezikom - cirkularna, i ostavljaju neobjašnjenima i nedefiniranima ono bitno. Pa i sam naš rječnik je cirkularan. On jednu riječ definira pomoću drugih riječi.

Samo je dogovor onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno kožom u prostoru, te ograničeno u vremenu svojim rođenjem i smrću.

Gdje ja to počinjem i završavam u prostoru? Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitni dijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce. Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, započelo je prije neizmjerno mnogo godina, čak i prije onog događaja (izoliranog na uobičajen način) koji zovemo rođenjem, i nastavit će se još dugo nakon događaja što ga nazivamo smrt. Samo nas riječi i dogovori mogu izolirati od onog Nečega, što se uopće ne može definirati, a što je Sve.

Da, sve su to korisne riječi dok ih držimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamišljene crte za zemljopisne širine i dužine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronaći na površini zemlje. U praksi, svi smo mi opčinjeni riječima. Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokušavamo živjeti kao da je to svijet stvoren od riječi. Posljedica je da smo zastrašeni i duboko iznenađeni kad se one ne uklapaju. Što više pokušavamo živjeti u svijetu riječi, to se više osjećamo izoliranima i usamljenima, to više svu radost i živopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanošću i sigurnošću. S druge strane, što smo više prisiljeni priznati da zapravo živimo u stvarnom svijetu, to više osjećamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega što nas okružuje.

Ali, ne može se ozdraviti ne prepoznaju li se različitosti između obaju ovih svjetova. Cilj i svrha znanosti posve su pogrešno shvaćene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem živi čovjek. Znanost govori o simbolu stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac. On na prikladan način štedi vrijeme i omogućava sklapanje vrlo praktičnih dogovora. No, kad se pomiješaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tada taj simbol postaje teretom. Slično tome, svemir opisan službenom, dogmatskom religijom nije ništa drugo do simbol stvarnoga svijeta, i na sličan je način stvoren od verbalnih i uobičajenih osobina. Odvojiti "ovu osobu" od ostatka svemira znači provesti uobičajeno izdvajanje. Željeti da "ova osoba" bude vječna znači poželjeti da riječi postanu stvarnost, i znači ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek. Gladujemo za stalnošću nečega, što nikad nije ni postojalo. Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomiješaju sa stvarnošću, različiti načini simboliziranja stvarnosti učinit će se kontradiktornima.

Znanstveni način simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog načina, no to ne znači da u njemu ima imalo više "istine". Je li ispravnije razvrstavati zečeve prema njihovu mesu, ili prema krznu? Ovisit će o tome što s njima želite učiniti. Sukob između znanosti i religije nije pokazao da je religija u krivu, i znanost ima pravo. Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da ni jedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost. A budući da su religiju zlorabili kao sredstvo pravog razumijevanja i posjedovanja misterija života, bilo je prijeko potrebno poduzeti određenu mjeru "raskrinkavanja".

No, čini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj način, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu radost i smisao samoga života. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i više su se bavile budućnošću nego sadašnjošću. Religija želi osigurati budućnost i nakon smrti, dok je znanost želi osigurati do trenutka smrti, te odgoditi samu smrt. Samo, sutrašnjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva značenje, nismo li u općem dodiru sa stvarnošću naše sadašnjosti. Naime, ona se događa danas, a mi stvarno živimo - jedino u sadašnjosti. Nema druge stvarnosti od ove sadašnje stvarnosti, tako da bi - čak i kad bi netko živio beskonačno dugo - živjeti za budućnost značilo da je trajno promašio bit.

Upravo je ova stvarnost sadašnjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono što izigrava sve definicije I opise. Ovdje je taj tajanstveni stvarni svijet, koji riječi i ideje nikada ne mogu uhvatiti. Živeći uvijek za budućnost, mi smo izvan dodira ovog izvorišta i središta života; kao rezultat, čitava ona magija nadijevanja naziva i mišljenja dovela nas je do svojevrsnog privremenog sloma živaca.

Čudesa tehnologije navela su nas da živimo u užurbanom svijetu koji se ravna po satu i čini nasilje nad biologijom čovjeka, i sve nam to omogućava da ne radimo ništa drugo nego da sve brže i brže progonimo svoju budućnost. Promišljena misao više nije sposobna nadzirati tu zvijer u čovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenja divljine, a proganjanje vlastitih iluzija čini nas izluđenima i razdraženima. Specijaliziranost u rječitosti, razvrstavanju i mehaniziranom razmišljanju udaljila je čovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" koje vladaju njegovim tijelom. Nadalje, učinila je da se osjeća krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja (prirodnog)". I tako, kad se sva filozofija razriješila relativizmom i više nije bila u stanju stvoriti ustaljen doživljaj svemira, ono izolirano "Ja (ego)" počelo se osjećati bijednim, nesigurnim i uspaničenim, nalazeći da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti s cjelokupnim njegovim bićem.

Naravno, nema ništa novo u ovoj tvrdnji o otkriću kako ideje i riječi ne mogu dokučiti krajnji misterij života, te da Stvarnost ili, želite li - Bog, ne može biti shvaćena ograničenim umom. Jedina novost jest što se ova tvrdnja sada više odnosi na društvo nego na pojedinca; ona se osjeća posvuda i nije ograničena samo na nekolicinu. Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaća da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: čovjek mora predati svoj osjećaj odvojenosti "Ja", i mora se suočiti s činjenicom da ne može znati, to jest definirati ono krajnje.

Sve tradicije također prihvaćaju da iza ovih točaka leži "vizija Boga" koja se ne može oblikovati riječima, i koja je zasigurno nešto posve različito od onog zamišljenog vremešnoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesnički rečeno, od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam također govore da je ova vizija obnavljanje nečega što smo jednom već imali, ali i "izgubili", jer to nismo poštovali, ili nismo mogli poštovati. Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest o tome "nečemu" što se ne može definirati, što nazivamo životom, sadašnjom stvarnošću, velikim strujanjem, vječitim sada - svijest bez osjećaja da smo od toga odvojeni.

U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to više nije Bog; to je čovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko, tvrdo, dugačko, kratko, atom, svemir. Spremno bismo se složili sa svakim teologom koji sažalijeva panteizam i kaže da ovi djelići iz svijeta riječi i međusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamišljene kao utvrđene i udaljene jedinke - nisu Bog. Zatražite li od mene da vam pokažem Boga, pokazat ću vam sunce, ili stablo, ili crvića. Ali, kažete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvić, i sve druge svari?", bit ću prisiljen reći vam da ste posve i u cijelosti promašili.

Iz knjige "Mudrost Nesigurnosti" - Alan Watts
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 15:58

Taoizam

Taoizam su često opisivali kao filozofiju prirode. Taj aspekt njegove mudrosti najjači je pokazatelj da potječe iz šamanističkog svijeta preddinastijske Kine. Kroz život u prirodi čovjek uviđa mudrost u neometanju tijeka života i u dopuštanju da stvari idu svojim tijekom. Ta nam mudrost također govori da ne saplećemo sami sebe, da veslamo niz struju, da drvo cijepamo po duljini i da nastojimo shvatiti unutarnje funkcioniranje naše prirode umjesto da je pokušavamo promijeniti.

U tradicionalnoj kineskoj filozofiji postoje dvije glavne velike struje: taoistička i konfucijanistička. Obje se slažu oko jednog temeljnog načela: potrebno je vjerovati prirodnom svijetu u kojem živimo i samoj ljudskoj naravi. Za čovjeka koji ne vjeruje svojoj temeljnoj prirodi oni bi rekli: "Ako ne možeš vjerovati svojoj vlastitoj prirodi, kako možeš vjerovati svojem nepovjerenju u nju? Kako znaš da i tvoje nepovjerenje nije pogrešno?" Ako ne vjeruje vlastitoj prirodi, čovjek se posve izgubi.

Mnogo prije no što je budizam donesen u Kinu, oko 60. g. n. e., filozofija Lao-Tzua otkrila je Kinezima da se stvarnost, ili sam život, ne mogu karakterizirati kao bitak ili ne-bitak, kao oblik ili praznina, ni bilo kojim parom suprotnosti kojeg se možete sjetiti. Rekao je: "Kada cijeli svijet spozna da je dobrota dobra, već postoji zlo."
Ne znamo što su sve te stvari osim ako ih ne usporedimo s njima suprotnim pojmom. Primjerice, teško je vidjeti lik ako ne stoji ispred pozadine kontrastne boje. Da nema pozadine, lik bi nestao, što je načelo kamuflaže. Zbog nerazdvojnosti suprotnih pojmova, shvaćate da oni uvijek dolaze zajedno, a to upućuje na svojevrsno jedinstvo koje leži u njihovu temelju. U filozofiji Lao-Tzua to se jedinstvo zove tao. Iako se piše t-a-o, na kineskom se izgovara kao d-a-u.

Poredak svijeta jako se razlikuje od poretka koji stvaramo pravilima naše sintakse i gramatike. Poredak svijeta nevjerojatno je složen dok je poredak riječi relativno jednostavan. Nastojanje da objasnimo život poretkom riječi je jednako nespretno kao pokušaj pijenja vode vilicom. Naše brkanje poretka logike i riječi s poretkom prirode razlog je zbog kojeg nam se sve čini tako problematičnim.

Kada kažemo što stvari jesu, uvijek ih suprotstavljamo nečemu drugome, a kad pokušavamo govoriti o cijelom univerzumu - o svemu što postoji - otkrivamo da zapravo nemamo riječi za to. To je "jedno što?” Sve to "jedno što?" predstavljeno je simbolom velikog kruga. No, da bismo razmišljali o životu, moramo uspoređivati stvari. Stoga ih dijelimo na dva dijela i iz kruga deriviramo simbole janga i jina, pozitivnog i negativnog.

Lao-Tzu je rekao: "Oni koji govore, ne znaju; oni koji znaju, ne govore."
Zbog čega je tao tako nemoguće izraziti, a ipak predstavlja temelj filozofije? Razlog je taj što ne možemo imati nikakav sustav razmišljanja - bilo da je riječ o filozofskom, logičnom, matematičkom ili fizičkom - koji definira svoju vlastitu osnovu. Izuzetno je važno shvatiti ovo načelo. Drugim riječima, svojom desnom rukom mogu dohvatiti kist, ali ne mogu dohvatiti desnu ruku. Moja desna ruka podiže samu sebe. Ako pokušam dohvatiti svoju ruku, čime bih to mogao učiniti? Uvijek mora postojati nešto što nije dohvaćeno, nego dohvaća samo sebe, radi samo na sebi umjesto da netko radi na tome.
Pokušaj da se kaže bilo što o tau je poput pokušaja da se pojedu vlastita usta, a naravno, ne možete izaći izvan njih da biste ih pojeli. Da to kažemo na drugi način, sve što možete sažvakati nisu vaša usta. Sve što je moguće izreći o tau nije sam tao.

Sve što je prirodno djeluje samo po sebi jer ništa ne stoji iznad toga i ne pokreće ga. Na isti način, čovjekovo vlastito tijelo djeluje samo po sebi. Ne morate odlučiti kako će i kada vaše srce kucati - to se jednostavno događa. Ne odlučujete kako ćete točno disati - vaša se pluća pune i prazne bez napora. Ne određujete strukturu vašeg živčanog sustava ili kostiju - one rastu same od sebe. Tako i tao postoji sam po sebi. Budući da uvijek postoji temeljni element života koji se ne može definirati - kao što se ni tao ne može definirati - nemoguće ga je kontrolirati.
Drugim riječima, ne možete izaći iz sebe kako biste se definirali ili kontrolirali. Lao-Tzu rekao bi da se čovjek, budući da je sastavni dio prirodnog svemira, ne može nadati da će kontrolirati svemir kao da je objekt odvojen od njega samoga. Ne možete izaći izvan prirode da biste postali gospodari prirode. Zapamtite da vaša srca kucaju "sama po sebi" i, ako mu pružite priliku, i vaš um može funkcionirati "sam po sebi", iako se većina nas toga pribojava.

Kad god imamo osjećaj da možemo dominirati sami sobom, ovladati sami sobom ili postati gospodari prirode, zapravo ne uspijevamo izaći iz prirode ni sami iz sebe. Umjesto toga, prisilili smo se da promatramo te stvari tako da se usklade s iluzijom koja nas uvjerava da je riječ o kontroliranim objektima. Čineći to, neizbježno stvaramo sukob unutar sustava. Ubrzo otkrivamo da nas tenzija između naše ideje o svijetu i toga kakav svijet jest izbacuje iz sklada s funkcioniranjem svijeta.

Zbog toga bi se moglo reći da je neforsiranje drugo načelo taa - pri čemu je prvo spontana aktivnost ili aktivnost sama po sebi (tzu-jan). Na kineskom, drugo načelo zove se wu wei, a znači doslovno "nedjelovanje", ali bolje ga je prevesti u duhu riječi "neforsiranje" ili "neometanje". U kontekstu taa, to znači da aktivnost prirode nije samo ometajuća. Ona funkcionira u jedinstvu i ne razdvaja se sama od sebe da bi učinila nešto samoj sebi.

Wu wei se također može primijeniti na ljudsku aktivnost i odnosi se na osobu koja ne ometa samu sebe. Čovjek ne stoji na vlastitom svjetlu dok radi pa je put wu weija put neometanja ili neuplitanja. To je najvažnije praktično taoističko načelo života.

Evo na što mislim kad govorim o forsiranju: kad bi djeca u školi trebala obraćati pozornost na učitelja, misli im počnu lutati posvuda. Učitelj se ubrzo naljuti i kaže: "Obratite pozornost." Djeca će obaviti noge oko nogu svojih stolica, gledati u učitelja i nastojati izgledati zastrašujuće inteligentno. No, ono što se događa sjajno je izraženo u stripu koji sam vidio neki dan: dječak stoji, gleda svojeg učitelja i govori: "Oprostite, nisam čuo što ste rekli zato što sam se tako trudio slušati." Drugim riječima, kada pokušavamo voljeti, biti čestiti ili iskreni, zapravo razmišljamo o pokušaju da to činimo, kao što je dijete pokušavalo slušati stežući mišiće i pokušavajući izgledati inteligentno kao da obraća pozornost. No, dijete nije razmišljalo o onome što učitelj govori pa ga zapravo nije ni slušalo. To je savršen primjer što znači blokirati sam sebe tako da sami sebi zaklonite svjetlo.

Evo još jednog primjera: zamislite da cijepate drva. Ako siječete u smjeru suprotnom od rasta drveta, vrlo ćete ga teško presjeći. No, ako siječete u smjeru rasta drveta, rascijepit ćete ga s lakoćom. Isto tako, kada pile drvo, neki se ljudi jako žure pa ga pokušavaju prerezati brzo i snažno. No, što se događa? Kada okrenete dasku na drugu stranu, vidjet ćete da je njezin stražnji dio pun iverja, a shvatit ćete i da ste prilično umorni. Svaki vješti stolar reći će vam: "Pusti pilu da sama obavi svoj posao, pusti zupce da sami režu." Otkrit ćete da se takvim blagim pristupom, kada dopustite sječivu pile da se lagano kreće, drvo pili s lakoćom.

I naša poslovica kaže : "Blagost djeluje." Wu wei znači blag, lagan pristup. Tražite smjer rasta stvari, prirodu stvari. Krećite se u skladu s time i vaš će posao biti jednostavan.

Kada kažemo da pokušavamo naći smisao u životu, to znači da se prema stvarnom svijetu pokušavamo ponašati kao da je niz riječi. Riječi su simboli i znače nešto drugo osim znakova stvorenih slovima, ali stvarni ljudi, planine, rijeke i zvijezde nisu ni simboli ni znakovi. Stoga poteškoća s kojom se susrećemo u pokušaju nalaženja životnog smisla leži u činjenici da pokušavamo ugurati vrlo složen poredak života u vrlo jednostavan sustav koji nije dorastao tom zadatku; to nas dovodi do niza nepredviđenih poteškoća.

Čini se da se sve više ljudi pretvara u proračunata stvorenja koja žele da sve bude po njihovom. Ljudi ometaju sami sebe zato što se stalno promatraju i propituju. Oni uvijek pokušavaju uklopiti poredak svijeta u poredak smisla, misli i riječi.

Tajna taoizma jest u tome da ne saplećemo sami sebe i da naučimo da nas to forsiranje sebe ne čini učinkovitijima nego nas ometa u svemu što činimo.

Alan Watts - Što je tao?
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 15:59

Kako da izliječimo rascjep između "Ja (iluzija sebe - ego)" i "ja (prirodni ja)", između mozga i tijela, čovjeka i prirode, te prekinemo sve začarane krugove koji zbog njega nastaju? Kako da iskusimo život kao nešto drugo, a ne tek kao zamku od meda, koja nas pretvara u mušice što se bore za preživljavanje? Kako pronaći sigurnost i smirenost uma u svijetu, u čijoj su prirodi nesigurnost, nestalnost i neprestana promjena?

Tako da postanemo svjesni života, iskustva takvoga kakvo jest upravo u ovom trenutku, bez ikakvih prosudbi ili ideja o njemu. Drugim riječima, trebaš vidjeti i osjetiti ono kroz što prolaziš onakvim kakvo to jest, a ne prema nazivu kojim je nazvano. Ovo vrlo jednostavno "otvaranje očiju" dovodi do najčudnovatije preobrazbe razumijevanja i života, te pokazuje da su mnogi od naših najtežih problema zapravo - čista iluzija. Ovo može zvučati kao preveliko pojednostavljenje, jer mnogi ljudi smatraju da su već posve dovoljno svjesni sadašnjosti. No, tek ćemo uvidjeti koliko je to vrlo daleko od istine.

Budući da svjesnost predstavlja pogled na stvarnost, koji je oslobođen ideja i prosudbi, jasno da nije moguće definirati i zabilježiti ono što nam on otkriva. Sve što se može opisati jest ideja, i ja ne mogu izreći bilo kakvu pozitivnu tvrdnju o nečemu - o stvarnom svijetu - što nije ideja. Zato se moram zadovoljiti pričanjem o pogrešnim dojmovima koje svjesnost uklanja, a ne o istini koju ona otkriva. Ovu potonju moguće je simbolizirati jedino riječima što znače malo ili ništa onima koji još nisu dospjeli do izravnog razumijevanja istine o kojoj se radi.

Ono što je istinito i pozitivno suviše je stvarno i suviše živo da bi se opisalo. Istina se otkriva uklanjanjem svega što joj zaklanja svjetlo. Od samog početka mora biti očito da postoji kontradikcija u želji da se bude savršeno siguran u svemiru čiju samu prirodu čine trenutačnost i fluidnost. Želim li biti siguran, to jest zaštićen od toka života, zapravo želim postati odvojenim od života. Pa ipak, upravo taj osjećaj odvojenosti čini da se osjećam nesigurnim. Želja za sigurnošću i osjećaj nesigurnosti zapravo su isto. Zadržati dah znači - izgubiti dah. Društvo koje se temelji na traganju za sigurnošću nije ništa drugo do natjecanje u zadržavanju daha, u kojemu svatko na kraju ostaje napet poput bubnja i grimizno crven poput cikle.

Teško možemo razmatrati taj problem, ako nije postalo posve jasno da je žudnja za sigurnošću sama po sebi patnja i kontradikcija, i što je više progonimo, ona postaje sve bolnijom.To je točno, bez obzira na to u kojem je obliku pojam sigurnosti pri tome bio shvaćen.

Ti želiš biti sretan, zaboraviti sebe, no što više nastojiš zaboraviti sebe, to se više sjećaš onoga sebe kojega želiš zaboraviti. Želiš pobjeći od boli, no što se više boriš da joj pobjegneš, to više potičeš agoniju. Bojiš se i želiš biti hrabar, ali je nastojanje da budeš hrabar zapravo strah koji pokušava pobjeći od samoga sebe. Želiš smirenost uma, no pokušaj da ga posve umiriš nalik je nastojanju da valove izravnaš glačanjem.

Svima nam je poznat taj začarani krug u obliku zabrinutosti. Znamo da je briga posve uzaludna, pa ipak se nastavljamo brinuti, jer to što smo je nazvali uzaludnom - ne može je zaustaviti. Brinemo jer se osjećamo nesigurnima, a želimo biti sigurni. No, posve je beskorisno reći da ne bismo trebali željeti tu sigurnost. Nazivati žudnju ružnim nazivima ipak nam ne pomaže da je se riješimo. Ono što trebamo otkriti bilo bi, da sigurnosti nema, da traganje za njom donosi bol i da nam se - ako i zamislimo da smo je pronašli, ona ne sviđa. Drugim riječima, želimo li uistinu razumjeti za čime to tragamo - da je sigurnost zapravo izolacija, i što to činimo samima sebi kad tragamo za njom - uvidjet ćemo da je zapravo i ne želimo. Nitko nam ne treba reći da ne bismo trebali zadržavati svoj dah punih deset minuta. Znamo da to ne možemo učiniti, i znamo da bi i sam takav pokušaj bio iznimno neugodan.

Spoznati da sigurnosti nema mnogo je više nego samo se složiti s teorijom kako je sve podložno promjenama, čak više od promatranja prolaznosti života. Predodžba o sigurnosti utemeljena je na osjećaju da unutar nas samih ima nešto postojano, što odolijeva svim danima i svim promjenama koje donosi život. Nastojimo osigurati trajnost, stalnost i sigurnost ove izdržljive jezgre, ovog središta i duše našega bića, koje nazivamo "Ja". Za nju mislimo da je stvaran čovjek - onaj koji oblikuje naše misli, koji osjeća naše osjećaje, i koji zna naše znanje. Mi zapravo ne shvaćamo da sigurnosti nema, sve dok ne shvatimo da takvo "Ja" uopće ne postoji.

Ne postoji nešto ili netko tko doživljava iskustvo! Vi ne osjećate osjećaje, ne mislite misli ili ne doživljavate osjete imalo više nego što čujete svoj sluh, vidite svoj vid ili njušite svoj osjet mirisa. Nema osjećaja, osim sadašnjih, i bez obzira na to kakav osjećaj bio prisutan, on jest to "Ja". Nitko nije nikada pronašao "Ja" odvojeno od nekog postojećeg, sadašnjeg osjećaja, ili neko iskustvo odvojeno od "Ja" - to samo znači da je to dvoje ista pojava. Zdravlje, cjelovitost i upotpunjenost leže u spoznaji da mi nismo razdijeljeni, da su čovjek i njegovo sadašnje iskustvo jedno, te da se ne može otkriti nikakvo odvojeno "Ja" ili um.

Alan Watts - Mudrost Nesigurnosti
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 16:00

U najširem smislu riječi, imenovati nešto znači tumačiti iskustvo pomoću prošlosti, prevoditi ga pomoću sjećanja, vezati nepoznato u sustav onoga što nam je poznato. Civiliziran čovjek teško da poznaje bilo koji drugi način razumijevanja svijeta. Svaki čovjek, svaka stvar mora na sebi imati naljepnicu, nositi svoj broj ili potvrdu, biti negdje upisana i razvrstana. Ono što nije razvrstano - neispravno je, nepredvidivo i opasno. Ničije se postojanje ne priznaje bez putovnice, rodnog lista ili pripadnosti nekom narodu. Ne slažete li se s kapitalistima, oni će vas nazvati komunistom, i obratno. Osoba koja ne prihvaća niti jedno od ovih stajališta, ubrzo svima postaje neshvatljivom. Suvremenom je umu najudaljenija od sviju mogućnosti ona da postoji i način gledanja na život koji je udaljen od svih koncepcija, uvjerenja, mišljenja i teorija. Ako takvo gledište postoji, ono se može naći jedino u posve praznom mozgu nekog slaboumnika. Zavaravamo se da se čitav utvrđeni poredak svemira održava u kategorijama ljudskih misli, bojeći se da će sve nestati u kaosu ne pridržavamo li ih se najvećom tvrdoglavošću.

Moramo ponoviti: sjećanje, misao, jezik i logika od bitnog su značenja za ljudski život. Oni su polovica zdravlja. No, osoba ili društvo koje je samo napola zdravo, nezdravo je. Gledati na život bez uporabe riječi ne znači izgubiti sposobnost da se oblikuju riječi, ne znači prestati misliti, sjećati se, planirati. Biti šutljiv ne znači izgubiti jezik. Naprotiv, samo kroz šutnju netko može otkriti nešto novo, o čemu će porazgovarati. Tko neumorno priča, ne zaustavljajući se da bi pogledao oko sebe i saslušao druge, na kraju bi se mogao ponavljati do gnušanja.

Isto se događa i s razmišljanjem, koje je zapravo tihi razgovor. Ono samo po sebi nije otvoreno za otkrivanje ičega novog, jer su ovdje jedina novina jednostavna preraspoređivanja starih ideja i riječi. Za većinu nas, druga polovica zdravlja nalazi se jednostavno u opažanju nepoznatog i uživanju u njemu, kao što možemo uživati u glazbi i ne znajući pri tome ni kako je skladana, ni kako je naše tijelo može čuti.

Svakako, revolucionarni mislilac mora krenuti s one strane misli. On zna da su gotovo sve njegove najbolje ideje naišle kad je razmišljanje prestalo. Možda se borio i natezao s problemom da bi ga razumio pomoću ustaljenih načina razmišljanja, no samo kako bi otkrio da to nije moguće. No, kad je iscrpljen prestao misliti, um se otvorio da bi sagledao problem takvim kakav jest - ne kakvim su ga oblikovale riječi - i odmah se mogao shvatiti. Ali, krenuti s one strane misli nije predodređeno samo za genije. Otvoreno je i svima nama kad shvatimo da "misterij života nije problem koji treba rješavati, nego stvarnost koju treba iskusiti".

Što bismo pomislili o nekoj od Mozartovih simfonija da su nam uši naviknute jedino na zvukove tam-tama? Možda bismo još i uhvatili njene ritmove, no gotovo ništa od njenog sklada i melodije. Drugim riječima, ne bismo otkrili bitni element glazbe. Da bismo bili sposobni čuti ili čak i napisati ovakvu simfoniju, ljudi su morali otkriti nove vrste zvukova - vibriranje struna, zvučanje zraka u cijevi, brujanje pri trzaju žice. Morali su otkriti čitav svijet tonova, koji su nešto posve različito od bubnjanja.

Sigurno, besmisleno je tragati za Bogom pomoću već prije oblikovane zamisli o tome što je Bog. Naime, tragati za nečim znači samo otkriti ono što već znamo o tome, i upravo se zbog toga tako lako zavaravamo i dopuštamo da nas zavedu sve vrste "nadnaravnih" iskustava i vizija. Vjerovati u Boga i tragati za Bogom u kojega vjerujete jednostavno se svodi na traganje za potvrdom vlastita mišljenja. Tražiti objavljenje Božje volje, a potom je "testirati" povezujući je sa svojim već utvrđenim moralnim standardima znači izrugivati se tom zahtjevu. Jer, odgovor ste unaprijed znali. Na taj način, traganje za "Bogom" nije ništa više od traženja da vam apsolutni autoritet udari svoj pečat, i postizanja sigurnosti o onome u što ionako vjerujete. To znači dobiti jamstvo da će nepoznato i budućnost biti nastavak onoga što želite zadržati iz svoje prošlosti - tek veća i bolja utvrda za naše "Ja".

Uzaludno je što možemo predviđati i nadzirati tijek događaja u budućnosti ako ne znamo kako živjeti u sadašnjosti. Uzalud nam liječnici produžuju život, ako svoje vrijeme trošimo strepeći hoćemo li još duže živjeti. Zaludu inženjeri razvijaju sve brža i jednostavnija prijevozna sredstva ako su novi vidici pred nama poredani i shvaćeni jedino pomoću naših starih predrasuda. Čemu smo doprli do snage atoma ako samo nastavljamo kročiti kolotečinom dizanja ljudi u zrak!

Ovakva sredstva, kao i pomagala kakva su jezik i misao, ljudima stvarno koriste samo ako su budni - ako nisu izgubljeni u zemlji snova, nalazila se ona u prošlosti ili budućnosti, i ako su u najbliskijem dodiru s točkom iskustva u kojoj se može otkriti jedino stvarnost, a to je - ovaj trenutak.

Ovdje je život živ, vibrirajući, živahan i prisutan, ovdje sadrži dubine koje teško da smo uopće i započeli istraživati. No, da bi sve to zapazio i shvatio, um ne smije biti rascijepljen na "Ja" i na "ovo iskustvo". Trenutak mora biti ono što uvijek i jest - sve ono što ti jesi, i sve ono što znaš.

Alan Watts - Mudrost Nesigurnosti
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 16:01

Evo i knjige:
media/knjige/Alan_Watts_-_Mudrost_Nesigurnosti.pdf

Tako dugo dok je um rascijepljen, život nam je neprestan sukob, napetost, frustracija i srušena iluzija. Patnja se taloži na patnju, strah na strah, a dosada na dosadu. Što se više mušica bori da bi se iskoprcala iz meda, to će brže utonuti u nj. Pod pritiskom tolike napetosti i uzaludnosti, nije ni čudo da svi ljudi traže olakšanje u nasilju i senzacionalizmu, u lakomislenom iskorištavanju vlastitih tijela, teka, materijalnog svijeta i svojih supatnika. Ne može se izračunati koliko sve to mora pridodati onim nužnim i neizbježnim patnjama našeg postojanja.

No, nepodijeljeni um oslobođen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nađe negdje drugdje, a ne ovdje i sada. Svaki se trenutak živi u potpunosti, pa se tako javlja osjećaj ispunjenosti i upotpunjenosti. Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kuša svako jelo, žuri dalje ništa ne probavivši, samo da bi utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog. Ne nalazi ništa dobro, jer ništa uistinu i nije kušao.

Kad s jedne strane shvatite da živite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim ovoga što je sada, nema ni prošlosti, ni budućnosti, tada se morate opustiti i kušati taj trenutak u cijelosti, pa bio on užitak ili bol. Odjednom postaje očitim zašto postoji ovaj svemir, zašto su stvorena svjesna bića, zašto osjetilni organi, zašto prostor, vrijeme i promjene. Posve nestaje čitav onaj problem procjenjivanja prirode, pokušaja da život znači nešto u smislu njegove budućnosti. Očito, sve postoji za ovaj trenutak. To je ples, a kad plešete, ne namjeravate nekuda dospjeti. Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da nešto slijedite ili da bježite od ralja pakla.

Koliko dugo već planeti kruže oko Sunca? Idu li nekuda, i kreću li se sve brže i brže da bi tamo stigli? Koliko se već puta proljeće vratilo na zemlju? Dolazi li svake godine sve brže i ljepše, da bi bilo sigurno kako će biti bolje nego prošlog proljeća, i žuri li na svom putu do proljeća koje će nadmašiti sva dosadašnja?

Smisao i svrha plesanja je - ples. Kao i glazba, i ples je ispunjen svakog svog trenutka. Nećete odsvirati sonatu da biste došli do završnog akorda, i ako su značenja stvari jednostavno u njihovim završecima, skladatelji ne bi niti pisali išta drugo, osim finala.

Kada se svaki trenutak pretvori u očekivanje, odričemo se ispunjenog života, a smrti se užasavamo, jer čini se da svim očekivanjima ovdje mora doći kraj. Dok ima života, ima i nade - i ako netko živi jedino u nadi, tada smrt doista i jest kraj. Ali, nepodijeljenom umu smrt je samo još jedan trenutak, potpun kao i svaki trenutak, i ne može odati svoju tajnu ako nije proživljena u potpunosti.

Smrt je sažetak istine, da smo mi u svakom trenutku gurnuti u nepoznato. Ovdje je svako prianjanje uz sigurnost prisiljeno na povlačenje; posvuda gdje se prošlost odbaci i sigurnost napusti, obnavlja se život. Smrt je nepoznanica u kojoj smo svi mi živjeli prije rođenja.

Ništa nije stvaralačkije od smrti, jer ona predstavlja čitavu tajnu života. To znači da se prošlost mora napustiti, da se nepoznato ne može izbjeći, da "Ja" ne može trajati i da se ništa ne može učvrstiti jednom za svagda. Kad čovjek to spozna, on živi prvi put u svom životu. Zadržavajući dah, on će ostati bez njega. Oslobađajući nešto, on to nalazi.

___________

Ništa nije neljudskije od ljudskih odnosa utemeljenih na moralu. Kad čovjek daje kruh da bi bio milosrdan, kad živi sa ženom da bi bio vjeran, jede s crncem da bi bio oslobođen predrasuda i odbija nekoga ubiti zato da bi bio miroljubiv, on je hladan kao led.

Pakao ili "vječno prokletstvo" nije vječnost vremena koje traje bez prestanka, nego onog neprekinutog kruga, trajanja i frustracija zbog kretanja u krug i uokolo, kada se stalno progoni nešto što se nikada ne može dostići. Pakao je naša glupost, vječna nesposobnost, ljubav prema sebi, samosvijest i opsjednutost sobom. To je nastojanje da se pogleda u vlastite oči, da se čuju vlastite uši ili poljube vlastite usne.

Međutim, shvatiti da je život potpun u svakom svom trenutku - čitav, nepodijeljen i uvijek nov - to znači razumjeti smisao učenja, da je u vječnom životu Bog ono što se ne može definirati - sve u svemu, i da je onaj krajnji početak ili kraj, zbog kojega sve postoji. Kako je budućnost neuhvatljiva za vijeke vjekova, i kako se kao ona ovješena mrkva uvijek nalazi ispred magarca, ispunjenje božanske svrhe ne nalazi se u budućnosti. Ono je u sadašnjosti, i to ne činom prepuštanja ovoj nepokolebljivoj činjenici, nego uviđanjem da joj se nema tko prepustiti.
Jer, ovo je značenje tog univerzalnog vjerskog načela koje se uvijek iznova ponavlja: da bi spoznao Boga, čovjek mora odustati od samoga sebe. To je poznato kao i bilo koja druga otrcana primjedba, a ipak ništa nije teže učiniti od toga, i ništa nije tako temeljito pogrešno shvaćeno.

Je li nužno istaknuti golemu razliku između spoznaje da smo "Ja i Otac jedno", i stanja svijesti osobe koja, kako kažemo, "za sebe misli da je Bog"? Ako, još uvijek misleći da postoji izolirano "Ja", izjednačite to "Ja" s Bogom, sami ćete postati nepodnošljiv ego-manijak koji za sebe misli da je uspješan u postizanju nemogućeg - u ovladavanju iskustvom, i rješavanju svih začaranih krugova na zadovoljavajući način.

Dakle, možemo zapaziti da se osnovna načela filozofije, religije i metafizike mogu shvatiti na dva posve različita načina. Mogu se vidjeti kao simboli nepodijeljenog uma, izražavanja istine da su život i iskustvo u svakom trenutku potpuna cjelina. "Bog" nije definicija tog stanja, nego je poklik o njemu. Međutim, njih obično koriste pri pokušajima da se postave izvan sebe samih i svemira, kako bi oboje zgrabili i njima upravljali. Taj proces je cirkularan, koliko god složen i krivudav bio.
Budući da su ljudi tako kružili tijekom mnogih stoljeća, utjecaj tehnologije malo je ubrzao taj proces do točke neizdržive napetosti. Civilizacija samo što se ne rasprsne od puke centrifugalne sile.

Alan Watts - Mudrost Nesigurnosti
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 16:02

slobodno direkt prevedeno iz jedne snimke:

Stvar koju bi svi trebali naučiti prije nego nauče 1,2,3 i a,b,c je ovo: Svako iskustvo koje čovjek ima kroz svoje čuli, bilo to zvuk, svjetlo ili dodir je vibracija, a vibracija ima dva aspekta, jedan je "upaljeno" a drugi "ugašeno" (on, off). Vibracija je propagirana kroz valove a svaki valovni sistem ima uspone i padove. Život je sustav "sad ga vidiš, a sad ga ne vidiš". I ta dva aspekta uvijek idu zajedno. Npr. zvuk nije čisti zvuk već je brza izmjena zvuka i tišine i tako jednostavno stvari funkcioniraju. Morate zapamtiti da su uspon i pad vala neodvojivi. Nitko nikad nije vidio uspone bez padova ili padove bez uspona isto kao što se nemože zamisliti čovjeka sa samo prednjom stranom bez stražnje, ili kao što kovanica nemože imati samo pismo bez glave. I sve to; pismo i glava, prednje i stražnje strane, pozitivno i negativno su različiti, ali su ipak u isto vrijeme jedno. I čovjek mora znati da različite stvari mogu biti nerazdvojne. Ono što je explicitno 2, može biti implicitno 1. Ako to zaboravite počnu se događati čudne stvari. Ako zaboravimo da su bijelo i crno nerazdvojni i da je egzistencija sačinjena u jednakoj mjeri s bivanjem i ne bivanjem, tada bivamo preplašeni i tada moramo igrati igru "o o, crno može pobjediti". I tada kad dobimo utisak da crno - negativna strana može pobjediti, moramo igrati igru "ali bijelo mora pobjediti". I od tuda proizlaze svi naši problemi.

Jer vidite, ljudska pažnja/svjesnost je vrlo čudan mehanizam (mehanizam nije baš prava riječ ali možemo ju sada upotrijebiti). Znači, mi smo se kao vrsta specijalizirali u određenu vrstu pažnje/svjesnosti koju nazivamo "svjesno opažanje", i zbog toga imamo mogučnosti opažati detalje života vrlo blizu. Ljudska civilizacija, možda kroz 5000 godina, a možda i dulje se specijalizirala u koncentriranu pažnju. Cijenu koju plačamo za specijalizaciju koncentrirane pažnje je ignorancija svega izvan naše koncentracije polja opažanja. Jer ako se koncentrirate na objekt ignorirate pozadinu, imate tendenciju da vidite svijet kao dezintegrirani aspekt. Uzimate odvojene stvari i događaje za ozbiljno zamišljajuči da oni stvarno postoje kao odvojeni. Naš fizički svijet je zapravo sistem nerazdvojnih različitosti. Sve egzistira sa svime ostalime, ali mi imamo tendenciju da to ne primječujemo, jer ono što primječujemo jest struktura zapisa, i naš um radi sa brojevima, riječima, slikama... ono što je moguće zabilježiti za nas djeluje bitno, a ostalo ignoriramo kao nebitno, i kao rezultat toga mi filtriramo od cjelokupnih ulaznih informacija koje putuju u naša čula jedino jednu malu frakciju i to uzrokuje da vjerujemo kako smo odvojena bića, izolirana. To je isti onaj sistem koji uzrokuje da ne vidimo kako bijelo i crno idu zajedno, kako svaka unutrašnjost mora imati vanjštinu. Ono što se događa unutar vaše kože je nerazdvojno s onim što se događa izvan vaše kože. Npr. u znanosti ekologije se uči da čovjek nije organizam u okolišu već dio okoliša. Ako precizno opišetne ponašanje jednog organizma, nemožete to bez da u isto vrijeme ne opišete ponašanje okoliša. Organizam nije "lutka" okoliša koju on "baca" okolo, niti je okoliš lutka organizma bacana od strane organizma. Odnos između njih dvoje je transakcijonalna. Transakcija je situacija kao kupovanje i prodavanje, u kojoj nema kupovanja ako netko ne prodaje i nema prodavanja ako netko ne kupuje.

Mistik je osoba koja je svjesna svoje neodvojenosti kao individualac od potpunog existencionalnog svemira. Mistik je jednostavno osoba koja je postala svjesna kroz svoja osjetila načina na kakvi ekologija vidi svijet. Stoga kad sam u društvu znanstvenika ne govorim o mističnim iskustvima već o ekološkoj osvještenosti.

Kao pravi filozof mogu pitati: Jeli egzistencija ozbilja stvar? Jer ako je život ozbiljan onda ja moram preživjeti, a ako nije onda stvarno nije bitno što ja radio. U zapadnoj kulturi bazična predpostavka je da je egzistenicja ozbiljna stvar. Ali ako rečemo "ja moram preživjeti" ili "život mora ići dalje" tada vaš život postaje teret a ne igra.
Moje osobno mišljenje jest da je exzistencija zabavna, ništa nije neophodno, neide nikamo, nema neku destinaciju koju mora osvojiti.
Život je najbolje objasniti s analogijom glazbe jer glazba kao oblik umjetnosti je bazično zabavna satvar, vidite vi svirate (igrate) klavir, ne radite sa klavirom. Glazba se razlikuje s putovanjem. Kad putujete vi namjeravate doći nekud, ap ošto smo mi vrlo ambiciozna civilizacija, pokušavamo nekud doći sve brže i brže i brže, sve dok ne eliminiramo razdaljinu između točke a i b. Što se dogodi tada? Vaša polazišna točka i destinacija postane gotovo isto mjesto, stoga ako eliminirate razdaljinu, eliminirate putovanje, ali zabavni dio je upravo putovanje.

U glazbi, kompozitor ne čini kraj kompozicije poantom/ciljem kompozicije. Kad bi bilo tako onda bi najbolji dirigenti bili oni koji dirigiraju najbrže, i bilo bi kompozitora koji bi radili jedino finale. Ljudi bi odlazili na koncerte samo da čuju jedan tres činela, jer to je kraj. Isto kada plešete, ne namjeravate nekuda stići, cjela ponata plesa je ples.
Ali mi ne vidimo takvo nešto kroz edukaciju ljudi u našem svakodnevnom životu. Imamo sustav školovanja koji daje potpuno drugačiji dojam. Mi stavimo djete na stazu tog velikog sistema i govorimo "dođi kiri kiri kiri". Tada djete prvo ide u vrtič i to je super jer poslije toga ideš u prvi razred, poslije slijedi drugi razred itd., pa srednja škola, pa fakultet. I vi se cjelo vrijeme nadate "ta stvar dolazi, dolazi, sve sam bliže"... i kad završite fakultet vi se pridružujete svijetu, tada dolazite u neku firmu i prodajete osiguranje, i tako napredujete na sve više nivoe poslovanja i cjelo vrijeme mislite "ta stvar dolazi, dolazi, ta velika lijepa stvar, uspjeh"... i tada kada se probudite jednog dana za 40 godina kažete sebi "moj Bože, pa ja sam uspio, ja sam tamo"... i ne osjećate se baš puno drugačije nego ste se oduvijek osjećali, i tada počnete misliti kako je sve bila velika prijevara, i jest bila prijevara, užasna prijevara koja je učinila da propustite sve kroz svoja očekivanja. Pogledajte ljude koji žive za vrijeme kad će doći u mirovinu, i stavljaju svu svoju ušteđeviu pokraj. I tada kad dođu do 65. godine nemaju više energije, manje više su impotentni i druže se u zajednici starih ljudi. Sve zbog toga jer smo zavaravali sami sebe sve do kraja.
Mi razmišljamo o životu kroz analogiju putovanja, kroz piramidu u kojoj postoji ozbiljan smisao i cilj na kraju, i mi moramo sići do tog kraja - uspjeha, ili štogod drugo, možda raj poslije smrti.
Ali pogriješili smo poantu skroz na skroz, život je bio glazbena stvar i na nama je bilo da pjevamo ili plešemo dok je glazba svirala.

Ljudi postaju organizmi za osobnu frustraciju, životinja vrlo svjesna protoka vremena, i kao rezultat toga sposobna je raditi neke čudesne stvari, može raditi predpostavke, može vidjeti što se dogodilo u prošlosti i predvidjeti šanse da se to ponovi u budućnosti, i to je vrlo korisno jer ima veliku vrijednost u preživljavanju, ali u isto vrijeme stvara depresivnost/zabrinutost. Mi dobro plačamo za to povećanje mogučnosti preživljavanja kroz mogučnost predpostavljanja jer shvačamo da na kraju nemožemo uspjeti i da će se sve jednom raspasti, na jedan ili drugi način. Može se dogoditi sutra ili za 15 godina od sada, ali na kraju se raspadne i ljudi su zabrinuti zbog toga.
Stoga ako smatrate da je egzistencija glazbene prirode to znači da nije ozbiljna, ona je igra. Možemo gledati na drugačija bića kao što gledamo na drugačije igre; šah, tenis, nogomet... tu je igra drveta, trave, sunca, ili možete gledati kao na drugačije stilove glazbe.

Egzistencija je nešto što je spontano... vaša kosa raste sama od sebe, vaše srce kuca samo od sebe, dišete večinu vremena spontano, vaše žlijezde luče same od sebe. Vi nemate svjesnu kontrolu nad tim stvarima, stoga kažemo da se događa spontano. Kada idete spavati i pokušavate spavati tada se mješate u spontani sustav toga da zaspite, i sputavate sami sebe. Probajte disati vrlo jako i ubrzo ćete shvatiti koliko je zamarno. Stoga ako želite biti čovjek jednostavno morate vjerovati sami sebi kad idete spavati, probavljati hranu... morate jednostavno pustiti neka se događa samo od sebe, jer ako nećete tada ćete sami sebi stvoriti ogromni teret svjesne kontrole koji ne founkcionira ako se pokušava svjesno. Mnoge stvari s vama se događaju prirodno jedino onda kad ne pokušavate to svjesno.
I kad pogledate što čovjek stvarno želi raditi ako ga se ne gura i usmjeruje, on radi ritmove, sluša glazbu i pleše ili radi bilo što ritmičke prirode.

Alan Watts
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 09.02.2010, 16:21

Smatramo da je svijet ograničen i objašnjen svojom prošlošću. Skloni smo misliti da ono što se dogodilo u prošlosti određuje što će se sljedeće dogoditi i ne vidimo da je zapravo obrnuto! Ono što je uvijek izvor svijeta jest sadašnjost, prošlost ništa ne objašnjava. Prošlost se povlači za sadašnjošću poput brazde nekog broda, i na kraju nestaje. Sad biste rekli da je očito da je - kada brod plovi oceanom i ostavlja brazdu iza sebe - brod uzrok brazde. Međutim, ako uđete u stanje uma koje, poput našeg, vjeruje u kauzalitet, vidite da je brazda uzrok broda! A to zacijelo tjera rep da maše psom!

Kada vježbate zazen samo sjedite i uživajte u tišini. To nije dužnost; to je pravi užitak! Ustanite rano ujutro kada se sunčeve zrake tek počinju pojavljivati. Nije bitno gdje ste, samo sjedite. Nemojte imati nikakvih misli, ali nemojte ni kompulzivno pokušati osloboditi ih se. To jednostavno nije važno. Ono pravo je ono što jest - što je ovdje, sada. Napokon, izvolite, i mogli biste to i vidjeti!

Konačno, preplavit će vas neobičan osjećaj, osjećaj koji je teško opisati riječima. Upravo sam rekao da je podrijetlo svijeta sada - a tu je i onaj čudan osjećaj da sada obuhvaća sve: najdalju prošlost, najudaljeniju budućnost, golemo prostranstvo svemira, sva stanja iskustva, svu sreću, svu tugu, sve visine, sve dubine.

Sve je sada. Nema gdje drugdje biti - nikad nije bilo i nikad neće niti biti! To je razlog zbog kojeg nikad niste bili rođeni i zato ne možete umrijeti. Nikad niste došli, pa nećete niti otići. To je vrlo čudan osjećaj, tako različit od onog što obično mislimo. Ulazeći u to sada, nalazimo vječno sada. Nalazimo beskraj u djeliću sekunde. Kao što kažu u jogi, oslobođenje leži u razmaku između dviju misli. Između prošle misli i buduće misli leži sada - ne postoji sadašnja misao.

Kao što piše u jednom od tekstova zena: "Jedna misao slijedi drugu bez prekida. No, dopustite li tim mislima da se povežu u lanac, vezujete se." Zapravo, sadašnji trenutak nikada se ne dogodi i nikada ne prestaje, to samo naši umovi stvaraju kontinuitet misli koji mi nazivamo vrijeme. U sadašnjem je trenutku nirvana.

Ljudi imaju poteškoća s ovim jednostavnim oblicima meditacije. Rađaju se svakakve misli i osjećaji: "Zar je to samo ovo? Je li ovo sve što postoji? Čini se da se ništa ne događa. Sto se događa? Osjećam se pomalo frustrirano, i ne osjećam se osobito prosvijetljeno. U ovome jednostavno nema ničeg posebnog. Moram li ovo činiti duže vrijeme da bi se nešto dogodilo?"
Ali, ništa se posebno i ne treba dogoditi. To je samo ovo. To je ovo, upravo ovdje.
Možda će vam to biti teško prihvatiti jer još osjećate nedostatak odlučnosti da biste uvidjeli da ste vi sve to. Vi niste promatrač koji služi kao dokaz da je sadašnji trenutak nešto što se događa vama. Sadašnjost koju doživljavate sva je od vas. Nije riječ o "vama" ovdje dok gledate u "pod" tamo. Pod jednakim dijelom čini vas kao i organizam koji ga promatra. Kad perete pod, to je kao kad perete svoja stopala. Sve je to jedan svijet - a vi ste odgovorni za njega. Stoga uživajte! Dobro se provedite!

::::::::::::::::::::::::

Čitav je organizam izopačen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom.
Malo je razloga za nadu da će se u nekoj skorijoj budućnosti zdravstveno stanje društva popraviti. Čini se da onaj začarani krug mora postati još nesnošljivijim, još očitije i očajnije cirkularnim, prije nego što se značajniji broj ljudi ne probudi i ne sagleda ovu tragičnu šalu koju izvodi na sebi samima. Ali, za one koji jasno uviđaju da se radi o krugu i zbog čega je to upravo krug, nema druge mogućnosti, osim da prestanu kružiti. Jer, čim sagledate čitav ciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa.

Nakon svega rečenog, i mozak je zaslužio da se izreče pokoja riječ u njegovu korist! Naime, mozak je, uključujući i njegova središta za razmatranje i proračunavanje, dio i proizvod tijela. On je jednako prirodan kao što su srce i želudac, a - ispravno korišten - čovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj. Ali, da bi se ispravno koristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za čovjeka, a ne čovjek za svoj mozak. Drugim riječima, funkcija mozga je da služi sadašnjosti i onome što je stvarno, a ne da čovjeka nagoni u bjesomučnu potjeru za nekim fantomom zvanim budućnost.

Nadalje, u našem uobičajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se čini da njegove apstrakcije sadrže toliko mnogo stvarnosti. Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja; to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima. Najvjerojatnije jest da naša zaokupljenost razmišljanjem i planiranjem, zajedno s osjećajem mentalne zamorenosti, potiče određene smetnje u mozgu. Mozak bi trebao, a u nekim slučajevima to i čini, proračunavati i umovati nesvjesnom lakoćom, onakvom kakvom rade i drugi organi u tijelu. Pa konačno, mozak nije mišić, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti.

Ali, kad ljudi pokušavaju razmišljati ili usredotočiti se na nešto, ponašaju se kao da svoje mozgove nastoje prisiliti na to. Iskrivljuju lica, mršte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju teških opeka. A ipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, čuju i primaju drugi živčani podražaji. Ono "svjetlosno brzo živo računalo", koje dugačku kolonu brojki može zbrojiti već na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu pročitanu stranicu može shvatiti za nekoliko sekundi, ili glazbeno čudo kao Mozart, kojega je već od ranog djetinjstva mogao prožeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su to primjeri ispravnog korištenja tog najčudesnijeg instrumenta od svih kojima čovjek raspolaže.

I oni među nama koji nisu geniji znaju ponešto o ovim sposobnostima. Uzmite, primjerice, anagram POCATELDIMC. Satima možete raditi na ovim slovima pokušavajući sustav za sustavom u njihovu raspoređivanju, da biste otkrili prikrivenu riječ. Ali, pokušajte umjesto toga samo pogledati anagram opuštena, rasterećena uma, i vrlo brzo vaš će mozak pronaći rješenje, bez i najmanjeg napora.* S pravom osjećamo nepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna rješenja logičkih problema, do kojih se dolazi bez napora ono što nam mozak i treba odašiljati. Ako radi kako treba, mozak je najviši oblik "instinktivne mudrosti". To znači da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoše pri povratku kući, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako" se to događa. Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnom osjećaju rascjepa između moga "Ja" i mog iskustva. Mozak može preuzeti ispravno ponašanje samo ako svijest radi ono čemu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokušaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je bude posve svjesna, i to bez ikakva napora.

Alan Watts
Avatar
oßliK
rank3
Postovi: 64
Pridružen/a: 14.10.2010, 15:46
Zahvalio/a: 10 puta
Prim. zahvala: 7 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la oßliK » 01.03.2012, 00:16

naletio sam prije par dana na predobar kanal gdje lik aplouda seriju allanovih predavanja u kojima su set&settings predivno smirujuci...
neka od njih...

http://www.youtube.com/watch?v=LkhfbE2R5jQ
http://www.youtube.com/watch?v=jyVAl4leK6g
http://www.youtube.com/watch?v=fsFHokJzLrA

uzivajte :ymhug:
Avatar
Beyond Ra
Admin
Postovi: 1722
Pridružen/a: 06.02.2010, 21:48
Zahvalio/a: 284 puta
Prim. zahvala: 853 puta

Re: Alan Watts

PostPostao/la Beyond Ra » 06.06.2013, 21:42

http://www.youtube.com/watch?v=oHR2KNZg8q0

"When two Zen masters meet each other on the street, they need no introduction. When thieves meet, they recognize one another instantly."...so they don't say anything, they don't make any claims...all good zen masters say that they did not attain anything...they have nothing to teach...and that's the truth...because anybody who tells you that he has some way of leading you to Spiritual Enlightenment is like somebody who picks your pocket and sells you your own watch!...of course if you didn't know you had a watch that might be the only way to getting you to realize...

Natrag na “Znanost, kultura, misteriji, tabui, istraživanja, teorije, knjige”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.